Igor Gržetić

RSS

Najnovije | Latest




Predstavljenja Preklapanja Andree Staničić i Igora Gržetića

Uncategorized

U Galeriji Decumanus, u režiji Centra za kulturu Grada Krka, 10. lipnja 2016. godine, kao posljednji program u okviru proslave Dana grana, otvorena je izložba eksperimentalnih grafika, fotografija, slika, kolaža i instalacija dvoje krčkih autora mlađe generacije Andree Staničić i Igora Gržetića, po vokaciji grafičara. Riječ je ujedno o kustoškom projektu povjesničarke umjetnosti Višnje Slavice Gabout U kontrapunktu (ex Media Connexa), kojim se svake godine u krčkoj galeriji zajednički predstavljaju autori (na prvi ili drugi pogled) srodnih senzibiliteta, pristupa ili shvaćanja, što znači da su se dosad u sklopu te likovno-teorijske inicijative javnosti predstavili najprije Ruža Hodak i Damir Brčić, Diskurs 1: Meki volumeni i oprostoreni crteži (2013.), a potom Alma Dujmović i Boris Roce, Diskurs 2: Strukture – vizualni i opipni taktilizam (2014.), da bi nakon jednogodišnje pauze i svojevrsne redefinicije projekt bio nastavljen izložbom Andree Staničić i Igora Gržetića, Diskurs 3: Preklapanja, združujući pritom dva temom (konceptom) razdvojena ciklusa Između svjetova i BitchCraft.

Pozivnica: U kontrapunktu: Preklapanja

Izložbu su pred punim auditorijem Galerije Decumanus, pored autora, zajednički otvorili Maja Parentić, ravnateljica krčkog Centra za kulturu, Višnja Slavica Gabout, kustosica izložbe i Darijo Vasilić, krčki gradonačelnik.

Projekt U kontrapunktu, uvodi Gabout, zamišljen je kao problemski koncept, u kojem se sučeljavanjem i združivanjem radova dvaju autora propituju efekti međusobnog djelovanja različitih medija i disciplina, različitih priča i izričaja. Autori na prvi pogled nekompatibilnih pristupa i poetika stupaju tu u svojevrsnu sinergiju i medijski dijalog, nastojeći propitati domete svojih izričaja i izazove koncepcija. Projektom je zamišljeno povezati autorske osobnosti i manje umjetničke cjeline u intrigantna zajedništva i uvesti ih u suvremenu igru vizualnih interakcija. U ovom slučaju, tumači Gabout, u kontrapunktno medijsko i konceptualno autorsko zajedništvo povezalo se dvoje suvremenih umjetnika – grafičara, Andrea Staničić i Igor Gržetić. Oni propituju, svaki kroz svoj temat, domete novih medija, pa spajaju računalnu grafiku s drugim medijima: Andrea Staničić sa slikarstvom, a Igor Gržetić s fotografijom i kolažom; Gržetić svoju medijsku igru, kroz razne kompjutorsko-informatičke strukture, dalje prevodi i u multimediju. Diskurs je tu naglašeno komunikacijski, jer unatoč prividnim različitostima, na djelu je interakcija i razgovor, a suočavanja su iznjedrila mnoga i neočekivana mjesta doticanja, prepoznavanja – i preklapanja. Tako u toj intermedijskoj i interdisciplinarnoj orkestraciji živo komuniciraju brojne sličnosti u različitostima, pritom aktivirajući i pojačavajući energije i podražaje u svim smjerovima. Na taj način dovodeći do snažnog, zajedništvom obogaćenog polifonijskoga govora medija, koji na suvremeni način pričaju neke znane i već ispričane priče. Priče koje sad pričaju umjetnici nove generacije, vizualnim jezikom novih informacijsko-komunikacijskih tehnologija.

Ciklus Između svjetova Andree Staničić, ističe Gabout, direktno se nastavlja na njezin prethodni ciklus i u nizu je istraživanja u kojima se ova autorica bavi efektima sinergija kompjutorske grafike s drugim medijima. Gdje preklapanjem digitalne i oslikane slike propituje odnos opipljivo-realnoga i iluzivno-medijskoga. U ovom slučaju radi se o kombinaciji kompjutorskog printa (koji je u podlozi) i naknadne slikarske intervencije uljenom bojom. Motivi su mješavina figurativnoga i apstraktnoga, a slika djeluje poput kolaža, s figurativnim motivom na podlozi od apstraktnih mrlja boje. Pritom je ono što očekujemo da je oslikano, ustvari kompjutorski otisnuto, a ono što djeluje kao da je otisnuto – oslikano rukom. Preklapanjem klasičnog i digitalnog medija tako se preklapa i miješa ono što je u domeni fizički osjetilnoga, opipljivoga i haptičkoga – i ono što je u domeni fiktivnoga i imaginarnoga.

Vežući se na prethodni ciklus Mediologija, nastavlja Gabout, Igor Gržetić serijom računalnih grafika pod tematskim nazivom BitchCraft nastavlja svoja istraživanja novomedijskih vizualnih struktura. Združujući i ovdje, vrlo sofisticirano, suvremenu tehnologiju s klasičnim i novim medijima, disciplinama i postupcima, s fotografijom, kolažom, videom i dizajnom, uz montažu, preklapanja i elektronsku obradu, te tako konstruirajući jednu novu, transformiranu vizualnu matricu grafičkoga medija. Time u području grafike otvarajući neke sasvim drukčije vizure. Novi mediji i suvremeni elektronski i internetski sustavi, čijim programima, raznim aplikacijama i grafičkim editorima Gržetić vrlo promišljeno autorski upravlja, funkcioniraju tu kao dizajneri grafičke slike i konstruktori nove zbilje. Zbilje koja je prošla kroz digitalne elektronske sustave, pa je zato transformirana i ne predstavlja sliku istinske stvarnosti, nego je njezina medijska simulacija. U takvom cyber space-u, stvarnost se više ne doživljava kao predodžba realnoga svijeta, nego kao medijski posredovana slika-fetiš. Jer nije više važno prikazati zbilju, već intervencijom na matrici, fotomontažom i fotokolažom, a ponajviše provlačenjem kroz kompjutorski sistem, promijeniti joj semantičko značenje, transformirati je i ukositi, što joj onda, tako modificiranoj, daje ogroman potencijal u smislu odašiljanja usmjerene poruke, zaključuje Gabout.

Segment kataloga: U kontrapunktu: Preklapanja

Izložba U kontrapunktu: Preklapanja, ostaje otvorena do 29. lipnja, a postav je moguće razgledati svakim danom (izuzev nedjelje), između 10.00 i 12.00 te 19.00 i 21.00 sat, odnosno uz prethodnu najavu organizatoru, Centru za kulturu Grada Krka, telefonom na 051 220 041 iliti mailom na kultura@gradkrk.net.

Krčki val: U kontrapunktu: Preklapanja

 

U kontrapunktu: Preklapanja, postav - Galerija Decumanus

U kontrapunktu: Preklapanja, postav - Galerija Decumanus

U kontrapunktu: Preklapanja, postav - Galerija Decumanus

U kontrapunktu: Preklapanja, postav - Galerija Decumanus

U kontrapunktu: Preklapanja, postav - Galerija Decumanus

U kontrapunktu: Preklapanja, postav - Galerija Decumanus

U kontrapunktu: Preklapanja, postav - Galerija Decumanus

U kontrapunktu: Preklapanja, postav - Galerija Decumanus

U kontrapunktu: Preklapanja, postav - Galerija Decumanus

U kontrapunktu: Preklapanja, postav - Galerija Decumanus

U kontrapunktu: Preklapanja, postav - Galerija Decumanus

U kontrapunktu: Preklapanja, postav - Galerija Decumanus

U kontrapunktu: Preklapanja, postav - Galerija Decumanus

U kontrapunktu: Preklapanja, postav - Galerija Decumanus

U kontrapunktu: Preklapanja, postav - Galerija Decumanus

U kontrapunktu: Preklapanja, postav - Galerija Decumanus

U kontrapunktu: Preklapanja, postav - Galerija Decumanus

U kontrapunktu: Preklapanja, postav - Galerija Decumanus

U kontrapunktu: Preklapanja, postav - Galerija Decumanus

U kontrapunktu: Preklapanja, postav - Galerija Decumanus

U kontrapunktu: Preklapanja, postav - Galerija Decumanus

U kontrapunktu: Preklapanja, postav - Galerija Decumanus

U kontrapunktu: Preklapanja, postav - Galerija Decumanus

U kontrapunktu: Preklapanja, postav - Galerija Decumanus

U kontrapunktu: Preklapanja, postav - Galerija Decumanus

U kontrapunktu: Preklapanja, postav - Galerija Decumanus

U kontrapunktu: Preklapanja, postav - Galerija Decumanus

U kontrapunktu: Preklapanja, postav - Galerija Decumanus

U kontrapunktu: Preklapanja, postav - Galerija Decumanus

U kontrapunktu: Preklapanja, postav - Galerija Decumanus

U kontrapunktu: Preklapanja, postav - Galerija Decumanus

U kontrapunktu: Preklapanja, postav - Galerija Decumanus

U kontrapunktu: Preklapanja, otvorenje - Galerija Decumanus

U kontrapunktu: Preklapanja, otvorenje - Galerija Decumanus

U kontrapunktu: Preklapanja, otvorenje - Galerija Decumanus

U kontrapunktu: Preklapanja, otvorenje - Galerija Decumanus

U kontrapunktu: Preklapanja, otvorenje - Galerija Decumanus

U kontrapunktu: Preklapanja, otvorenje - Galerija Decumanus

U kontrapunktu: Preklapanja, otvorenje - Galerija Decumanus

U kontrapunktu: Preklapanja, otvorenje - Galerija Decumanus

U kontrapunktu: Preklapanja, otvorenje - Galerija Decumanus

U kontrapunktu: Preklapanja, otvorenje - Galerija Decumanus

U kontrapunktu: Preklapanja, otvorenje - Galerija Decumanus

U kontrapunktu: Preklapanja, otvorenje - Galerija Decumanus

U kontrapunktu: Preklapanja, otvorenje - Galerija Decumanus

U kontrapunktu: Preklapanja, otvorenje - Galerija Decumanus

U kontrapunktu: Preklapanja, otvorenje - Galerija Decumanus

U kontrapunktu: Preklapanja, otvorenje - Galerija Decumanus

U kontrapunktu: Preklapanja, otvorenje - Galerija Decumanus

U kontrapunktu: Preklapanja, otvorenje - Galerija Decumanus

U kontrapunktu: Preklapanja, otvorenje - Galerija Decumanus

U kontrapunktu: Preklapanja, otvorenje - Galerija Decumanus

U kontrapunktu: Preklapanja, katalog

U kontrapunktu: Preklapanja, katalog

U kontrapunktu: Preklapanja, katalog

U kontrapunktu: Preklapanja, katalog

 

Više... | Read more

BitchCraft: poziv!

Uncategorized

Pozivnica: BitchCraft

Pozivnica: BitchCraft

Pozivnica: BitchCraft

Pozivnica: BitchCraft

 

Više... | Read more

BitchCraft: poziv!

Uncategorized

Pozivnica: BitchCraft

Pozivnica: BitchCraft

Pozivnica: BitchCraft

Pozivnica: BitchCraft

 

Više... | Read more

U kontrapunktu: Preklapanja [BitchCraft + Između svjetova]

Uncategorized

Projekt U kontrapunktu zamišljen je kao problemski koncept, u kojem se sučeljavanjem i združivanjem radova dvaju autora propituju efekti međusobnog djelovanja različitih medija i disciplina, različitih priča i izričaja. Autori na prvi pogled nekompatibilnih pristupa i poetika stupaju tu u svojevrsnu sinergiju i medijski dijalog, nastojeći propitati domete svojih izričaja i izazove koncepcija. Projektom je zamišljeno povezati autorske osobnosti i manje umjetničke cjeline/cikluse u intrigantna zajedništva i uvesti ih u suvremenu igru vizualnih interakcija. U ovom slučaju, u kontrapunktno medijsko i konceptualno autorsko zajedništvo povezalo se dvoje suvremenih umjetnika-grafičara, Andrea Staničić i Igor Gržetić. Oni propituju, svaki kroz svoj temat, domete novih medija, pa spajaju računalnu grafiku s drugim medijima: Andrea Staničić sa slikarstvom, a Igor Gržetić s fotografijom i kolažom; Gržetić svoju medijsku igru, kroz razne kompjutorsko-informatičke strukture, dalje prevodi i u multimediju. Diskurs je tu naglašeno komunikacijski, jer unatoč prividnim različitostima, na djelu je interakcija i razgovor, a suočavanja su iznjedrila mnoga i neočekivana mjesta doticanja, prepoznavanja – i preklapanja. Tako u toj intermedijskoj i interdisciplinarnoj orkestraciji živo komuniciraju brojne sličnosti u različitostima, pritom aktivirajući i pojačavajući energije i podražaje u svim smjerovima. Na taj način dovodeći do snažnog, zajedništvom obogaćenog polifonijskoga govora medija, koji na suvremeni način pričaju neke znane i već ispričane priče. Priče koje sad pričaju umjetnici nove generacije, vizualnim jezikom novih informacijsko-komunikacijskih tehnologija.

U suvremenoj umjetnosti upravo su novi mediji i suvremeni elektronski i internetski sustavi komunikacija i informacija oni koji su dizajneri “nove slike” i jedne nove zbilje, pa zato oni danas u umjetnosti i imaju ključnu ulogu i zauzimaju centralno mjesto. Tako se o vizualnosti i slici (image) u umjetnosti našeg vremena generalno razmišlja u relacijama novih medija. A oni konstruiraju jednu novu vizualnost, pritom oblikujući medijsku, a ne realnu zbilju. To znači zbilju generiranu i prerađenu pomoću medija, pa se ona više ne doživljava kao slika nekog stvarnog svijeta, nego kao realnost preseljena u medije i kroz medije re-prezentirana. Neminovno je da se stoga mijenja i percepcija – od one “opipljivog realnog svijeta”,  u onu “iluzivnog medijskog svijeta”. A u ovom potonjem svijetu, gdje se umjetnost povezala s visokorazvijenim znanstveno-tehnologijskim sustavima, lako je zbuniti, “izmanipulirati” i usmjeriti osjetila; lako je prevariti haptičnost i teško odrediti gdje prestaje opipljivo, a gdje počinje neopipljivo; gdje je granica realnoga i irealnoga; što je simulacija, a što zbilja. Svijet stvarnosti i svijet masmedija i u našoj svakodnevici žive zajedno, često se preklapajući, zato se i u suvremenoj umjetnosti uvelike preklapa svijet realnosti i svijet medijskih iluzija. Nova računalna umjetnost široko je prisutna u suvremenoj umjetnosti, jer umjetnost i znanost se u mnogim područjima ne samo dotiču, nego su u interakciji. Time u blisku relaciju dovode umjetničku i znanstvenu sliku svijeta. Nova paradigma slikovne komunikacije u novomedijskoj praksi otvara nove perspektive u vizualizaciji suvremene umjetnosti, istodobno estetizirajući svakodnevicu i stvarajući od nje kreativni dizajn svijeta života. Pomoću elektronskih medija slika (image) se projecira i percipira preko ekrana, čime se transformira njezina klasična vizualna struktura. Tako se maksimalno pojednostavljuje njezin proces realizacije u odnosu na onaj klasični. Kompjutor, odnosno kompjutorski sustavi, mogu jednu te istu zamisao realizirati u bilo kojoj disciplini, a onda prema konceptu sinteze različitih medija i disciplina lako povezati niz medijskih izričaja u jednu cjelinu (slikarstvo, crtež, grafiku, fotografiju, kolaž, film, animaciju, video, instalaciju…). I pritom ne biti samo alat, nego kreativno iskorišten transverzalni medijator, koji povezujući medije otvara mogućnost i beskrajnoga transformiranja slika i intervencija u njih: mutacija, metamorfoza, preklapanja, montaža, simulacija, te tako konstruiranja nove vizualne strukture. Na taj način oblikovanja nove, medijske stvarnosti, u kojoj su prostor, vrijeme i cijela zbilja dizajnirani, pa tako na neki način i manipulirani – i pretvoreni u simulakrum.

I Andrea Staničić i Igor Gržetić po vokaciji su grafičari – i oba se u ovome mediju izražavaju na suvremeni način, priklanjajući se digitalnim elektronskim medijima. Pritom oboje odlikuje vizualna rafiniranost, ali i gotovo programirana discipliniranost rada u sustavu. Oboje grade svoj izričaj na spoju kompjutorske (računalne) grafike s drugim medijima, disciplinama i pristupima – od onih klasičnih, slikarstva i fotografije, do suvremenih. I oboje se pritom kroz analitičku raščlambu poigravaju preklapanjem prostora i vremena i iluzijom zbilje. Suvremena grafika je danas područje novih sučeljavanja: sve se manje autora bavi tradicionalnim aspektima grafičkih tehnika, a svoj modus nalaze u osuvremenjenoj verziji, kompjutorskoj (računalnoj) grafici. Grafičarima nove generacije čest je izazov interakcija novih i starih medija, suvremenih i klasičnih disciplina, s naprednim tehnikama i tehnologijama, baš kao što je to slučaj i kod Andree Staničić i Igora Gržetića. Novi i klasični mediji i postupci mijašaju se tu i preklapaju, a rezultat su kompleksne vizualne strukture koje su prošle kroz digitalne elektronske sustave, pa one poput zrcala reflektiraju neku paralelnu zbilju u kojoj je jedini realni svijet onaj koji proizvode mediji. Svijet koji je i onda kad je hiperrealan iluzija – i upravo takav svojevrsna paradigma jedne nove realnosti.

Između svjetova

Ciklus Između svjetova Andree Staničić direktno se nastavlja na njezin prethodni ciklus i u nizu je istraživanja u kojima se ova autorica bavi efektima sinergija kompjutorske grafike s drugim medijima. Gdje preklapanjem digitalne i oslikane slike propituje odnos opipljivo-realnoga i iluzivno-medijskoga. U ovom slučaju radi se o kombinaciji kompjutorskog printa (koji je u podlozi) i naknadne slikarske intervencije uljenom bojom. Motivi su mješavina figurativnoga i apstraktnoga, a slika (image) djeluje poput kolaža, s figurativnim motivom na podlozi od apstraktnih mrlja boje. Pritom je ono što očekujemo da je oslikano, ustvari kompjutorski otisnuto, a ono što djeluje kao da je otisnuto – oslikano rukom. Preklapanjem klasičnog i digitalnog medija tako se preklapa i miješa ono što je u domeni fizički osjetilnoga, opipljivoga i haptičkoga – i ono što je u domeni fiktivnoga i imaginarnoga. Autorica ovdje ne opisuje istinsku zbilju, nego viđeno dekonstruira, pa elemente preslaguje, da bi najposlije od svega konstruirala jednu novu stvarnost. Tako ono viđeno ona modificira i redizajnira, a onda apstrahira u kôd i znak, u simbol i metaforu. Ukratko, u matricu jednog drugog realiteta. Stvarnost je tu nestalno dihotomna, jer jednom je dojam da je ona opipljiva, strukturirana i arhitektonična, dok je drugi put dojam da je neopipljiva i iluzivna; da klizi u simulakrum viđenoga; u neku “paralelnu zbilju između svjetova”; u neko međuzemlje, gdje se prostori i vremena međusobno preklapaju, a očišta miješaju unutar nekih drugih sustava vidljivosti. Nova je to paradigma vizualne strukture, kombinacija novomedijske digitalne slike i klasična slikarska hiperrealnost, što sve daje dojam neopipljivoga i iluzivnoga.

Preformulacijom, reinterpretacijom i drukčijim korištenjem likovnih elemenata i motiv je kod Andree Staničić dobio novo značenje. A u hermeneutici njezina djela važni su svi njegovi aspekti, kako oni vizualni, tako i oni materički i haptički; kako oni misaono-kontemplativni, oduhovljeni i introspektivni, tako i oni ekspresivni i emotivni. Mediji, postupci i pristupi se tu isprepliću i preklapaju, pa dolazi do novog osjećaja za boju, za formu i za percepciju – ali i za strukturu i materiju; za tvarnost i taktilnost. Boja jednom slijedi formu, ali je pritom transgresijski višeslojna, dok se drugi put otima mimezisu i autonomno živi svoj vlastiti, puni život, postajući samostalna i fizički realna. Postajući čulna, suptilna, zvučna i ekspresivna, snažno gibljiva i emotivno obojena, promišljeno izbalansiranih zasićenja ili pak začudno transparentnih uslojenja, s površinskim napetostima i dubinskim pulsacijama, sa svjetlosnim isijavanjima i energetskim zračenjima. Rezultat je nova medijska slika, u kojoj autorica novim medijima inventivno konstruira prostor i vrijeme, naizgled ih opipljivo uslojavajući i iluzionistički dimenzionirajući. Ono što je tu intrigantno je diskrepancija, raskorak između dvije različite zbilje – one gdje je vizualni doživljaj stvaran i one gdje je taktilnost virtualna. Između vizualne i taktilne opipljivosti. Između osjećaja neopipljive savršenosti medijskog svijeta i opipljive nesavršenosti zbilje. Između opipljivosti apstrakcije i iluzionizma hiperrealističke stvarnosti. Preklapanjem i miješanjem medija granice se rastaču i brišu, pa nas to može nagnati da se zapitamo: – U kojem svijetu, ustvari živimo? U stvarnom, virtualnom, ili između svjetova?

BitchCraft

Vežući se na ciklus Mediologija, Igor Gržetić ciklusom računalnih grafika pod tematskim nazivom BitchCraft nastavlja svoja istraživanja novomedijskih vizualnih struktura. Združujući i ovdje, vrlo sofisticirano, suvremenu tehnologiju s klasičnim i novim medijima, disciplinama i postupcima (s fotografijom, kolažom, videom i dizajnom, uz montažu, preklapanja, elektronsku obradu…), te tako konstruirajući jednu novu, transformiranu vizualnu matricu grafičkoga medija. Time u području grafike (ponovno) otvarajući neke sasvim drukčije vizure. Novi mediji i suvremeni elektronski i internetski sustavi, čijim programima, raznim aplikacijama i grafičkim editorima Gržetić vrlo promišljeno autorski upravlja, funkcioniraju tu kao dizajneri grafičke slike i konstruktori nove zbilje. Zbilje koja je prošla kroz digitalne elektronske sustave, pa je zato transformirana i ne predstavlja sliku istinske stvarnosti, nego je njezina medijska simulacija. U takvom cyber space-u, stvarnost se više ne doživljava kao predodžba realnoga svijeta, nego kao medijski posredovana slika-fetiš. Jer nije više važno prikazati zbilju, već intervencijom na matrici – fotomontažom, fotokolažom…, a ponajviše provlačenjem kroz kompjutorski sistem, promijeniti joj semantičko značenje; transformirati je i “ukositi”, što joj onda, tako modificiranoj, daje ogroman potencijal u smislu odašiljanja usmjerene poruke. Igor Gržetić to u svakom svom ciklusu radi izuzetno profinjeno; uvijek intrigantno intervenirajući na vizualnoj matrici; i uvijek kroz nju provlačeći priču čiji je diskurs angažirano aktivistički i kritički. Jer u fokusu njegova interesa su suvremene teme i suvremena problematika, čemu on prilazi s pozicije socijalne, ekološke, pa i ideološke osviještenosti. Zato ne čudi što se u ovom ciklusu pozabavio kompleksnim tematom feminizma, spojivši i preklopivši pod nazivom BitchCraft dva za to ključna i naizgled ambivalentna pojma, bitch i witch (witchcraft). Pojma koja su kroz povijest dugo vrijeme bila opterećena nekom vrstom pogrdnog, anatemskog značenja. U današnje vrijeme staro značenje je, međutim, mutiralo transformiralo se, pa su se značenja oba pojma u mnogočemu semantički približila, zadobivši novu semiotiku.

Bitch (engl.) u svom osnovnom značenju znači kurva, prostitutka. Ali danas se taj pojam transformirao i veže se uz suvremenu političku ideologiju i suvremeni svjetonazor. Svoju transformaciju i prodor u rječnik svakodnevice zahvaljuje slengu pop-kulture: filmu i hip-hop glazbi, pa je bitch postao općerašireni, kolokvijalni, familijarni izraz među mladim ženama. Međutim, postao je i svojevrsna oznaka za emancipirane, aktivistički orijentirane feministkinje. U novije vrijeme pojam bitch veže se uz popularni feminizam i “ženski identitet”, underground punk pokret, “Riot girls”, ekofeminizam, transgender feminizam, queer kulturu, antirasizam… Danas je bitch svaka žena koja “ima svoje mišljenje, glasno ga izražava, zna što hoće i zna kako to postići”. Witch (engl.) s druge strane, znači vještica, a witchcraft (engl.) vještičarenje, čaranje. Vješticama su se kroz povijest nazivale sve žene koje su se smatrale čudnima, živjele bez muškaraca, ili jednostavno bile drugačije. Optuživalo ih se za pakt s vragom, pa su im se pripisivale sve neobjašnjive pojave i za njih ih se sudilo. U srednjovjekovnoj Europi se smatralo da su vještice ponajprije žene koje su u dosluhu s vragom, pa su ih progonili, mučili i spaljivali na lomači. Papa Incent VIII 1484. godine donio je zloglasnu povelju o vješticama, temeljem koje je tijekom 15., 16. i 17. stoljeća osuđeno i spaljeno oko 500.000 žena. U suvremeno doba pojam witchcraft se preklopio s pojmom wicca, a vještičarstvo se više ne odnosi na čaranje, nego na neopaganizam, kult koji slavi život i plodnost. Wicca se temelji na obožavanju prirode, a svoje rituale izvodi iz godišnjih doba i ciklusa Sunca i Mjeseca, te obožavanja boginje Majke Zemlje/Majke Prirode. Glavni simbol je pentagram. “Vještice” wicce su vegetarijanke i na taj način izražavaju svoju privrženost prirodi i životinjama. Wicca kao praksa u posljednje se vrijeme povezuje s feminističkom i queer teorijom, kao i s novim društvenim pokretima i aktivizmom.

Igor Gržetić se tu poigrava značenjima, preklapajući ih, umnažajući i okrećući, sljubljujući ono ritualno i ono suvremeno, prošlo i današnje. A onda svu slojevitost te priče rekontekstualizira, pa kad svoja djela, kao spoj specifičnih vizualnih i sintaktičkih struktura, propušta kroz digitalne medije, mijenja u njima prostor, zbilju – i sjećanje. Nalik kompjutorskoj operaciji “data recovery” (povrat podataka iz memorije), s tim što je to ovdje povratak podataka iz povijesti, na kojima je onda izvršena modifikacija i suvremeni refreshment. A oni tu nose oznake umjetničkog rada. [Višnja Slavica Gabout]

Dio kataloga: U kontrapunktu: Preklapanja

 

U kontrapunktu: Preklapanja - logo izložbe BitchCraft

U kontrapunktu: Preklapanja - logo izložbe BitchCraft

Igor Gržetić, BitchCraft 1

Igor Gržetić, BitchCraft 1

Igor Gržetić, BitchCraft 1

Igor Gržetić, BitchCraft 1

Igor Gržetić, BitchCraft 1

Igor Gržetić, BitchCraft 1

Igor Gržetić, BitchCraft 1

Igor Gržetić, BitchCraft 1

Igor Gržetić, BitchCraft 1

Igor Gržetić, BitchCraft 1

Igor Gržetić, BitchCraft 1

Igor Gržetić, BitchCraft 1

Igor Gržetić, BitchCraft 1

Igor Gržetić, BitchCraft 1

Igor Gržetić, BitchCraft 1

Igor Gržetić, BitchCraft 1

Igor Gržetić, BitchCraft 1

Igor Gržetić, BitchCraft 1

Igor Gržetić, BitchCraft 2

Igor Gržetić, BitchCraft 2

Igor Gržetić, BitchCraft 3

Igor Gržetić, BitchCraft 3

Igor Gržetić, BitchHunt

Igor Gržetić, BitchHunt

Igor Gržetić, BitchHunt

Igor Gržetić, BitchHunt

Igor Gržetić, BitchHunt

Igor Gržetić, BitchHunt

Igor Gržetić, BitchHunt

Igor Gržetić, BitchHunt

Igor Gržetić, Hell Awaits

Igor Gržetić, Hell Awaits

 

Više... | Read more

/’fu:bar/ expo – glitch art izložba u zagrebačkoj Galeriji Siva

Uncategorized

Premijerno izdanje /’fu:bar/expo-a – izložbe glitch umjetnosti, između 21. i 24. svibnja 2015. godine postavljene u zagrebačkoj Galeriji Siva (AKC Medika), okupilo je 80-ak međunarodno aktivnih autora različitih pristupa u području istraživanja greške. Postavom je tako predstavljen širok spektar glitch metoda i tehnika, zabilježenih i prikazanih u obliku digitalnog ispisa, projekcija, web prostora, te video i audio djela.

Inače, /’fu:bar/ kao platforma okuplja autore koji dolaze iz različitih praksi i područja djelovanja, a što ih veže tematika primjene greške, kao rješenja za izražavanje umjetničkih, ideoloških i programerskih pozicija putem analitičkog, tehničkog i estetskog pristupa digitalnoj umjetnosti.

 

/'fu:bar/ expo - glitch art izložba

/'fu:bar/ expo - glitch art izložba

/'fu:bar/ expo - glitch art izložba

/'fu:bar/ expo - glitch art izložba

 

1 /’fu:bar/ – zamjenski naziv u programiranju i računalnoj dokumentaciji, metasintaktička varijabla / Fucked up beyond all recognition / glitch art izložba u Galeriji Siva.

2 Glitch (/ɡlɪtʃ/) art – zabilježavanje estetike zvučne ili vizualne manifestacije grešaka izazivanih u sustavima digitalnih slika, video i audio zapisa. Umjetnost namjerne greške, oštećenih ili neispravnih digitalnih datoteka, estetika neočekivanog u tehnološkim procesima, koja vlastitom nasumičnošću razotkriva unutrašnjost računalnih sustava. Glitch umjetnici namjerno stvaraju slučajnost eksperimentirajući vizualnim i digitalnim kodom i time u pukotinama novih medija kreiraju novu kulturnu sintaksu digitalne pismenosti.

 

/'fu:bar/ expo - postav

/'fu:bar/ expo - postav

/'fu:bar/ expo - postav

/'fu:bar/ expo - postav

/'fu:bar/ expo - postav

/'fu:bar/ expo - postav

/'fu:bar/ expo - postav

/'fu:bar/ expo - postav

/'fu:bar/ expo - postav

/'fu:bar/ expo - postav

/'fu:bar/ expo - postav

/'fu:bar/ expo - postav

/'fu:bar/ expo - postav

/'fu:bar/ expo - postav

/'fu:bar/ expo - postav

/'fu:bar/ expo - postav

/'fu:bar/ expo - postav

/'fu:bar/ expo - postav

/'fu:bar/ expo - postav

/'fu:bar/ expo - postav

/'fu:bar/ expo - postav

/'fu:bar/ expo - postav

BitchCraft

BitchCraft

BitchCraft

BitchCraft

 

Više... | Read more

Mediologija, vizualne i masmedijske manipulacije

Uncategorized

Nakon što se u okviru projekta Linkin6 [art] u Galeriji Decumanus samostalnim izložbama predstavile grafičarke Melinda Kostelac i Andrea Staničić, 06. lipnja 2014. godine, otvorena je izložba krčkog vizualnog umjetnika Igora Gržetića.

Kao i u slučaju dvaju prethodno spomenutih postava Gržetićeva Mediologija ukazuje na mnoge mogućnosti eksperimentiranja grafičkim medijem, istražujući pritom u pet cjelina fenomen transformacije; modeliranje nove manipulacijom postojeće stvarnosti. Riječ je o računalno-grafičko-fotografskom projektu koji ukazuje na gotovo alkemijski karakter piktoralnog koda. Veći dio vizualnih jedinica tako je nastao agresivnom reciklažom s Interneta preuzetih slikovnih sadržaja, stvarajući kaotične vizuale – nove hibridne matrice specifične estetike. No unatoč različitom karakteru tako formiranih poruka, isti im modul (subliminal), kao subjekt reciklaže omogućuje prodor u (pod)svijest. I ovdje iznova biva otkrivena transformacija, i to ona promatrača uzrokovana manipulacijom njegove (pod)svijesti, što još jednom aludira na skrivene potencijale spomenute drevne discipline.

Izložbu su pored autora i riječke umjetnice Vedrane Valenčić koja je jednu od grafičkih cjelina, kao slikovni input, prenijela u lingvistički output (Iznesotine), otvorile Višnja Slavica Gabout, povjesničarka umjetnosti i kuratorica izložbene inicijative Linkin6 [art] te Maja Parentić, ravnateljica krčkog Centra za kulturu.

Iznimno mi je zadovoljstvo, ističe na početku Parentić, predstaviti novi Gržetićev multimedijski projekt kojim se nastavlja niska izložbi grafičarki i grafičara riječkog kruga okupljenih nazivom Linkin6 [art]. Mediologija tako donosi nekoliko grafičkih cjelina nastalih eksperimentiranjem s čitavim nizom medija, od računalne grafike, fotografije, videa pa sve do zvučnih i lingvističkih skica. Prizivajući njegove prethodne izložbene projekte, zaključuje Parentić, Gržetić i nadalje ostaje ovjeran inzistiranju na pomnom istraživanju mogućnusti računalne grafike, koja je međutim uvođenjem zvučnih i literarnih segmenta bitno nadišla svoje okvire.

Mediologijom, navodi Gabout, Gržetić nastavlja s dosadašnjim istraživanjima na području novih medija, ovim projektom ispitujući mogućnosti vizualnih i masmedijskih manipulacija. Pritom ukazuje na ogromne mogućnosti suvremenih medija i alata, koji mijenjajući percepciju manipuliraju osjetilima, stalno nas uvjeravajući u zbilju koja je ustvari iskrivljena, iluzivna i zbog virtualne prirode medija – hibridna. Gržetić nam tako znalački modificira pogled, ali i sva ostala čula, metamorfozama, simulacijama, iskošenjima, replikacijama i sinestezijama, da bi na kraju redizajnirao stvarnost i kreirao novu zbilju. A u njoj, zaključuje Gabout, dobiva na važnosti i sve ono što je pohranjeno u memoriji podsvijesti, zaboravljeno i možda odbačeno kao smeće, do čega Gržetić poseže kao za starim datotekama na računalu, i to na način data recovery – pronalazeći, obnavljajući i reciklirajući različite prostorno-vremenske vizualne podatke, te najposlije medijski generirajući simulakrum zbilje drukčije estetike.

Mediologija ostaje otvorena do 20. lipnja, a nastavak ovog izložbenog projekta, inače grafička cjelina Bitchcraft, biti će tijekom rujna, ove godine, izložena u Rijeci.

 

Galerija Decumanus, Mediologija - postav

Galerija Decumanus, Mediologija - postav

Galerija Decumanus, Mediologija - postav

Galerija Decumanus, Mediologija - postav

Galerija Decumanus, Mediologija - postav

Galerija Decumanus, Mediologija - postav

Galerija Decumanus, Mediologija - postav

Galerija Decumanus, Mediologija - postav

Galerija Decumanus, Mediologija - postav

Galerija Decumanus, Mediologija - postav

Galerija Decumanus, Mediologija - postav

Galerija Decumanus, Mediologija - postav

Galerija Decumanus, Mediologija - postav

Galerija Decumanus, Mediologija - postav

Galerija Decumanus, Mediologija - postav

Galerija Decumanus, Mediologija - postav

Galerija Decumanus, Mediologija - postav

Galerija Decumanus, Mediologija - postav

Galerija Decumanus, Mediologija - postav

Galerija Decumanus, Mediologija - postav

Galerija Decumanus, Mediologija - postav

Galerija Decumanus, Mediologija - postav

Galerija Decumanus, Mediologija - postav

Galerija Decumanus, Mediologija - postav

Galerija Decumanus, Mediologija - otvorenje

Galerija Decumanus, Mediologija - otvorenje

Galerija Decumanus, Mediologija - otvorenje

Galerija Decumanus, Mediologija - otvorenje

Galerija Decumanus, Mediologija - otvorenje

Galerija Decumanus, Mediologija - otvorenje

Galerija Decumanus, Mediologija - otvorenje

Galerija Decumanus, Mediologija - otvorenje

Galerija Decumanus, Mediologija - otvorenje

Galerija Decumanus, Mediologija - otvorenje

Galerija Decumanus, Mediologija - otvorenje

Galerija Decumanus, Mediologija - otvorenje

Galerija Decumanus, Mediologija - otvorenje

Galerija Decumanus, Mediologija - otvorenje

Galerija Decumanus, Mediologija - otvorenje

Galerija Decumanus, Mediologija - otvorenje

Galerija Decumanus, Mediologija - otvorenje

Galerija Decumanus, Mediologija - otvorenje

Galerija Decumanus, Mediologija - otvorenje

Galerija Decumanus, Mediologija - otvorenje

Galerija Decumanus, Mediologija - otvorenje

Galerija Decumanus, Mediologija - otvorenje

Galerija Decumanus, Mediologija - otvorenje

Galerija Decumanus, Mediologija - otvorenje

Galerija Decumanus, Mediologija - otvorenje

Galerija Decumanus, Mediologija - otvorenje

Galerija Decumanus, Mediologija - otvorenje

Galerija Decumanus, Mediologija - otvorenje

 

Više... | Read more

Mediologija: poziv!

Uncategorized

Više... | Read more

Mediologija: poziv!

Uncategorized

Više... | Read more

LINKIN6 [art]: Metafizika povezivanja

Uncategorized

Povezivanje [linking] sigurno možemo smatrati obrascem na kojeg neprestano nalijećemo. Unatoč činjenici što postojimo u prividno globaliziranom svijetu osjećam da povezivanje na bilo kojoj od fizičkih razina naše često zbunjujuće stvarnosti [nazovimo je zasad tako iako mi se čini da polako otkriva karakter iluzije] postaje sve teže, usudio bih se reći i neugodnije. Međutim, taj materijalni dio beskonačnog spektra zbilje, danas opterećen smetnjama koje nas sve intenzivnije pomiču s ionako zahtjevnog puta samospoznaje [kao jedinog preduvjeta samorealizacije] postaje sve nezahvalniji u materijaliziranju utopije bilo kojeg oblika socijalne interakcije. Ovdje na raspolaganju ostaje tek Gombrichov model društvenog testa koji nas, kako bi minimalizirao zatečenost, priprema na egzistiranje u okolnostima čije su strane definirane nepreglednim morem naslijeđenih normi. Drugim riječima, relativno brzo spoznajemo kako sve naše postupke učiniti društveno prihvaćenim. Skeniranjem tako postavljene stvarnosti [još jednom podsjećam na Barkleyev idealizam], nameće se pitanje značenja i uloge individue, i to one povezane s antipodom čovjekove tjelesne biti. Ako prihvatimo Leibnizovu spoznaju, um, iz kojeg pretpostavimo navire individualnost [priča o sadržaju], i fizičko tijelo [priča o formi] pokazuju različit ontološki status, odnosno jedno na drugo uzročno ne utječu. Prema tome, život naše nematerijalne, nefizičke biti teče usporedno s onim materijalne. Prihvaćanjem ove dualističke vizije svijeta otvaraju se neslućene mogućnosti povezivanja mimo one naizgled nešto opipljivije, fizičke razine. Nije li stoga umjetnost, kao dijete čovjekovih mikrokozmičkih sila, jedan od gotovo idealanih motiva za spoznavanje metafizike povezivanja? Odgovor pozitivnog predznaka bio je dovoljan da se povežu individue koje dijele zajednički poriv; poriv za preciznim seciranjem, kako društvenih [socioloških i psiholoških] fenomena, tako i vlastitih introspektivnih akcija, koristeći, u naletu stvaralačkog poriva, širok spektar medija, posrednika. Iako ostajući, barem duhom, u polju jedne od najkontroverznijih likovnih disciplina – grafike.

Semiotika govori o kodu kao o znakovnom nizu koji upućuje na poruku. “Hortikultura stanja 2” Melinde Kostelac nastavak je istraživanja slojevite vizualne komunikacije [kao spleta međusobno povezanih poruka] zasnovane na perceptivnim, ikonografskim i kodovima nesvjesnog, kako ih je jednom definirao Eco. Prvospomenuti uspostavlja uvjete zamjedbe, slijedeći odnose označenog i označitelja u ikoničkom znaku, dok potonji ukazuje na specifične psihološke situacije. Grafički listovi Melinde Kostelac, ako ih tako gledamo ili možda bolje rečeno čitamo, isprva otkrivaju splet apstratnih obrazaca dopunjenih riječju materijaliziranim impresijama, da bi nas rezultat aktiviranog sistema kodiranja [projiciranja], doveo do prepoznavanja autoričinog memorijskog idioma.

Fenomen transformacije tematizira i “Mediologija” Igora Gržetića. No, dok grafički niz Melinde Kostelac govori u prilog transformiranju potaknutom čovjekovim misaonim mehanizmima [posredstvom kadrova koji potenciraju specifična značenja], računalno-grafički ekspereminti što ih združuje “Mediologija’” ukazuju na gotovo alkemijski karakter fizičke dimenzije koda [poruke]. Veći dio vizualnih jedinica samog postava nastao je agresivnom reciklažom internetskog [uglavnom kvazi-pornografskog] materijala, stapajući se potom u kaotične vizuale koji bivaju inputom za stvaranje novih zvučnih i jezičnih matrica [autorica potonjih je Vedrana Valenčić]. No unatoč različitom pojavnom karakteru tako formiranih poruka, isti im modul [subliminal], kao subjekt reciklaže, ako poslušamo Freuda, omugućuje prodor u [pod]svijest. I ovdje iznova otkrivamo transformaciju, i to onu promatrača uzrokovanu manipulacijom njegove [pod]svijesti, što još jednom aludira na skrivene potencijale spomenute drevne prakse.

Igranje porukom u fokusu je interesa i Emanuele Santini. Međutim u njezinom slučaju, grafike, crteži, kolažirane fotografije i ostali uglavnom intermedijalni, likovno-lingvistički, artefakti [“Mind eScapes”], podsjetnik su trenutaka osobne revizije. Demonstriranje pozicioniranja između dviju krajnosti [zajedništva i samoće; eksploatacije i intime; ekstrovertnosti i introvertnosti; prošlosti i sadašnjosti] te spoznaja da treniranjem vlastite imaginacije možemo prodrijeti u dotad nepoznato polje samospoznaje tek su neki od motiva iz pozamašnog korpusa autoričinog bijega u čistu introspekciju. Posebno intrigira želja da se već postojećim jezičnim modulima, dekontekstualizacijom, priskrbi nova značenja. Pretvarajući diskurzivni u metajezik.

Hvatanjem Tišine [“Tko je protjerao tišinu? Srca venu”], kao jedne od najprisutnijih segmenata čovjekove metafizičke biti, zaokupljen je Damir Babić. Svojim monokromnim ambijentima ukazuje na moguću posljedicu kontemplacije: shvaćanje kako je zamjedba svijeta, uglavnom opterećena gustom koncentracijom naših iskusatava [o čemu potom ovise ideje, mišljenja i znanja], u dubokoj koliziji s onime što istinska [zen] pojavnost jest. Upravo Tišina, iz koje se budi potreba za samospoznajom, otvara mogućnost razbijanja debelih stjenki holograma i poticanja katarze nakon koje ostajemo sami sa stvarnošču; sami sa sobom.

O nešto drugačijem modelu napuštanja naslijeđenih obrazaca [manje metafiziči], govore i “Granice” Andree Staničić. Njezine doslikane računalne grafike i igranje kontekstom u formi fotografske instalacije upućuju na želju za dokidanjem pravila prostorvremena ili barem za njihovim drugačijim shvaćanjem. Niz gotovo minijaturnih prozora otvorenih prema horizontu, poput kakvog otisaka odrađene meditacije, ulaze u interijer galerije spretno manipulirajući dimenzijom prostora, dok beskrajni slijed zatvorenog kruga priziva negiranje dimenzije vremena. Zanemarivanjem upravo tih konstanti otvaraju se i druge alternative, pa tako i mogućnost preplitanja krajnosti koje prepoznajemo [ili barem tako mislimo] kao javno i intimno.

Eksperimenti Ive Gobić [“Geomorphs”] manipuliraju esencijom prirode koju možemo osjetiti u otiscima demonstracije njezinih sila bilo doslovnim prenošenjem segmenata površine stijena ili profinjenim reljefnim crtežima nastalim [režiranim] djelovanjem mora. Dio je to interesa usmjerenog ka otkrivanju, u isto vrijeme, stvaralačke i razaralačke snage prirode čiji su prepisani potencijali formirali talismane jedinstvenog koda. Primordijalna snaga iskorištenih elemenata [u ovom slučaju zemlje i vode] tako je još jednom postala žarištem inspiracije koja se dijelom prelila u ritual. [Igor Gržetić]

Krčki val: LINKIN6 [art]

Melinda Kostelac | Hortikultura stanja 2

Melinda Kostelac | Hortikultura stanja 2

Andrea Staničić | Granice

Andrea Staničić | Granice

Igor Gržetić | Mediologija

Igor Gržetić | Mediologija

Igor Gržetić | Mediologija

Igor Gržetić | Mediologija

Igor Gržetić | Mediologija

Igor Gržetić | Mediologija

Igor Gržetić | Mediologija

Igor Gržetić | Mediologija

Igor Gržetić | Mediologija

Igor Gržetić | Mediologija

Iva Gobić | Geomorphs

Iva Gobić | Geomorphs

Damir Babić | Tko je protjerao tišinu? Srca venu

Damir Babić | Tko je protjerao tišinu? Srca venu

Emanuela Santini | Mind eScapes

Emanuela Santini | Mind eScapes

Više... | Read more

LINKIN6 [art]: Platforma umrežavanja / suvremena grafika, crtež i slika

Uncategorized

Linkin6 [art] naziv je projekta koji kroz šest izložbi predstavlja platformu umrežavanja netradicionalnih, suvremenih izričaja u grafici, crtežu i slici. Izričaja koji nadilaze klasične koncepcije, a svojom multimedijalnošću, intermedijalnošću i transdisciplinarnošću, osviještenim autorskim pristupom i prije svega suvremenim medijima uvode u umjetnost novi način vizualne komunikacije. U ovom projektu umjetnici spajaju razlicite medije, tehnike i discipline. Ipak, osnov im je najčešće grafika, kojoj prigrljuju crtež, fotografiju, kolaž, video ili kompjutor, stvarajući instalacije, ambijente, ili site specific, tako kreirajući harmonične medijske suživote. Uz neospornu i uzbudljivu raznolikost poetika, rukopisa i osobnih izričaja autora, postoji među njima i mnogo toga zajedničkoga što ih je umrežilo u Linkin6 [art]. Odlučujuća je međutim bila činjenica da izlaze iz svih okvira tradicionalnih pristupa i tehnike, te da eksperimentiraju – i to u području i grafike i crteža i slikarstva. U suvremenu grafiku se danas ubraja sve što je otisnuto, strojno umnoženo i tiskano. Ona može biti objekt [skulptura, art-knjiga], može predstavljati iskorak u drugu disciplinu, ili može biti nadgradnja nekom drugom mediju. Ograničenja koja je propisivala tradicionalna grafika više ne postoje, a zbog novih tehnologija uvedene su nove kategorije [trodimenzionalnost, nepostojanost u mediju, negacija principa umnožljivosti, neodredljivost koncepta otiskujuće površine - može biti drvena ploča, metal, kamen, ekran, digitalna baza podataka], pa više nema ekskluzivnosti kanonskog odnosa površine s koje se otiskuje i otiska. Suvremena grafička tehnika sad može biti i digitalni print, fotografija i tisak. Pritom su digitalni mediji anulirali klasičnu signaturu i numeraciju, te u potpunosti promijenili percepciju [slika je programirana preko ekrana, računala, televizije, ili videa - kompjutorska grafika]. U grafici danas [kao u suvremenoj umjetnosti uopće] više ne govorimo u terminima likovne, nego vizualne kulture, jer ona se u našem vremenu odnosi na mnogo šire područje života i djelovanja. I pojam slike se proširio, podrazumijevajući ne samo vizualnu nego i mentalnu sliku; koncepciju i ideju. Cjelokupna suvremena umjetnost tako postaje izazovni iskustveni odraz individualne slike životne zbilje; medij s beskrajnim mogućnostima propitivanja, otvarajući se pred umjetnicima kao svojevrsni “research laboratory”. Video-umjetnost i kompjutorska umjetnost [kompjutorska grafika] uspjele su uvelike promijeniti percepciju svijeta, transformirajući SLIKU [image] u INFORMACIJU [data]. Generirana iz tehničke informacije, “slika” se tako približila životu i čovjeku, komunicirajući pomoću novih medija širokim krugom korisnika. Pritom su i teme koje umjetnike danas okupiraju za naše vrijeme suvremene i aktualne: tu je s jedne strane problematika svakodnevice koja nas okružuje, a s druge naša intima, naše emocije i naša individualna i kolektivna sjećanja, koja arhiviramo u podsvijesti, a onda ih povremeno, kao “data recovery”, povlačimo iz memorije, reorganiziramo i interpretiramo u novim medijima pomoću novih informacijsko-komunikacijskih sustava [valja se ovdje prisjetiti kako se i Venecijanski bijenale 2013. koncepcijski bavio vrlo važnom temom arhiviranja individualne i kolektivne prošlosti, te čuvanja memorije, kao temelja umjetničke inspiracije, za budućnost]. Mnogo od ovdje rečenoga o suvremenoj grafici, vrijedi i za suvremeni crtež i sliku, što dokazuje i šest autora i njihovih projekata umreženih u Linkin6 [art]. Ono što im je svima zajedničko je da, odvajajući se od klasičnoga grafičkog pristupa i priklanjajući se eksperimentu nadilaze medijska ograničenja, odašiljući pritom gust i slojevit vizualni doživljaj – ali i sugestivnu poruku. Ipak, premda se primarno bave novim medijima i novim tehnologijama, većina ovih umjetnika i dalje se djelomično oslanja na klasične grafičke tehnike, nikad ih u potpunosti ne napuštajući, nego se na njih u svom stvaralaštvu nadovezujući. Spajajući staro i novo, te tako sa svojim medijem polemizirajući [primjerice spajajući grafičku misao sa slikarskom realizacijom, ili grafiku s verbalno-fotografskim dodatkom] i time utirući put jednoj novoj poetici i osobnoj vizualnoj estetici.

ANDREA STANIČIĆ“Granice” [site specific instalacije od kombinacija slika, kompjutorskih grafika i fotografija]. Autorica istražuje temu granica u najširem smislu: mentalne, fizičke, duhovne, medijske; granice između privatnoga i javnoga, te prostorno – vremenske granice na mjestu događanja umjetničkoga djela [site specific].

EMANUELA SANTINI“Mind eScapes” [grafike-kolaži, u kombinaciji s crtežima i fotografijama; art-knjige]. Tema ovoga ciklusa je ljudska komunikacija/nekomunikacija [samoća, bliskost, otuđenje], pri čemu su u fokusu interesa unutarnja stanja i emocije. Autorica do njih dolazi introspekcijom [“bježanjem” u sjećanja], zahvaćajući osobna iskustva i donoseći autobiografske reminiscencije. Ali nakon toga slijedi umjetnički postupak arhiviranja memorije, što je u ove umjetnice uvijek poticaj i kôd za uzlet imaginacije. Navodeći je na na istraživanje krajnjih dosega njezinih glavnih medija – crteža i grafike, kod kojih kreće od klasičnih principa i klasičnih postavki, a svaki put završi u uzbudljivom prostoru eksperimenta.

DAMIR BABIĆ“Tko je protjerao tišinu? Srca venu” [slike, ulja na platnu]. Autor tu vizualizira svoj osobni, misaono-kontemplativni pristup razumijevanju zbilje, pri čemu je naglasak na pojmu tišine i motivu stabla. U autorovoj zbilji pozicija tišine u odnosu na buku ista je kao ona ljepote u odnosu na ružnoću. Tišina upućuje na okretanje sebi i svojoj unutrašnjosti, jer spoznavanjem sebe, spoznajemo istinsku zbilju, do čega dolazimo umom, ali i emocijama [srcem]. Tišina je prisutnost. Prisutnost u prirodi. A Babićeva prisutnost očituje se tu kroz motiv stabla, šume, lišća… Njegovi meditativni narativi prirode, s ponegdje smještenim ljudskim likom, traže zainteresiran pogled, što onda pokreće naša čula. Međutim, ta minuciozna figuracija prikazuje zbilju stvarniju od stvarne i premda je sve prepoznatljivo – sve je krajnje irealno: i prostor i vrijeme i motiv [koji je na prvi pogled akromatski, a ustvari je prepun boje]. Zato je Babićev svijet tišine njegova autorska transformacija zbilje, pri čemu se motiv može iščitavati asocijativno, metaforički i simbolički [stabla i šume su mjesta osluškivanja i spoznaje,te mjesta gdje se meditira i doživljava prosvjetljenje], ali i kao otisak autorova ritma disanja, duktusa i unutarnje energije.

MELINDA KOSTELAC“Hortikultura stanja 2” [višebojne grafike-kolaži u kombinaciji klasičnih i suvremenih bezkiselinskih grafičkih tehnika, s dodatkom tekstova, crteža, fotografija i ready-made predmeta]. Radovi ove grafičarke zanimljive su sinergije klasičnog i suvremenog pristupa grafičkome mediju, pri čemu ona voli eksperimentirati novim postupcima, uvodeći netradicionalne tehnike i materijale. Stalna tema joj je poniranje u vlastitu povijest, vlastita iskustva i djetinjstvo, otkrivajući tu onu esenciju i one sokove koji su bili presudni za razvoj njezina bića i njezina kreativnog duha. Pronalazeći u tom svom “vrtu sjećanja” [hortus =vrt], punom živih, promjenljivih, te tlom i prirodnim ambijentom uvjetovanih unutarnjih stanja, neiscrpnu inspiraciju za svoje stvaralaštvo.

IGOR GRŽETIĆ“Mediologija” [kompjutorska grafika, kolaž, reciklaža, fotografija, multimedija]. Gržetić i ovdje nastavlja s dosadašnjim istraživanjima na području novih medija, u ovom projektu istražujući vizualne i masmedijske manipulacije. Pritom pokazuje ogromne mogućnosti suvremenih medija i alata, koji mijenjajući percepciju manipuliraju osjetilima, stalno nas uvjeravajući u zbilju koja je ustvari iskrivljena, iluzivna i zbog virtualne prirode medija – hibridna. Autor nam znalački “modificira pogled” [ali i sva ostala čula] metamorfozama, simulacijama, “iskošenjima”, replikacijama i sinestezijama, da bi na kraju redizajnirao stvarnost i kreirao novu zbilju. A u njoj dobiva na važnosti i sve ono što je pohranjeno u memoriji podsvijesti, zaboravljeno i možda odbačeno kao “smeće”, do čega međutim Gržetić poseže kao za starim datotekama na kompjutoru, na način “data recovery” – pronalazeći, obnavljajući i reciklirajući različite prostorno-vremenske vizualne podatke, te najposlije medijski generirajući simulakrum zbilje drukčije estetike.

IVA GOBIĆ“Geomorphs” [grafika/slijepi tisak i ready-made matrica; fotografija, video, art-knjiga]. Iva Gobić svojim grafikama izlazi iz okvira tradicionalnih grafičkih tehnika, na način da se suvremenim eksperimentom vraća – iskonima. Grafike izvodi na otvorenom, radeći u dosluhu s prirodom, s njom u suglasju uzimajući otiske stijena [treba se tu prisjetiti da je “prva grafika” - otisak ruke pretpovijesnog čovjeka na zidu njegove špilje] – i meditirajući. Tako otiskuje reljef podneblja i dokumentira njegovu geomorfologiju, arhivirajući ga i memorijski pohranjujući u unutrašnjim [galerijskim] prostorima. A sam postupak uzimanja grafičkog otiska isključivo je prirodan: kao matricu koristi stijenu, kao natapalo more, kao prešu snagu svoga tijela [stopala], a kao sušilo sunce. [Višnja Slavica Gabout]

LINKIN6 art

LINKIN6 art

Više... | Read more