Igor Gržetić

LINK IN ART 6: Arhetipsko & mitološko u suvremenim likovnim praksama

Uncategorized

Podjeli | Share

LINK IN ART (umjetnička) platforma

Idejni autor: Igor Gržetić

Koautorica: Višnja Slavica Gabout

 

LINK IN ART je projekt koncipiran kao suvremena umjetnička platforma za intermedijsko, interdisciplinarno i multimedijsko umrežavanje različitih suvremenih vizualnih praksi i različitih konceptualnih strategija, u svrhu oblikovanja otvorenog, pristupačnog i netradicionalnog sustava suvremene vizualne komunikacije. Projekt je osmišljen po uzoru na koncept internetskog umrežavanja (na što asocira i nazivom) te direktnog, brzog i globalnog komuniciranja na društvenim mrežama, nudeći kroz matricu odabrane teme, interpretirane kroz samostalne izložbe odabranih autora, kreativni model umrežavanja autora, autorskih koncepcija i izričaja, likovno-filozofskih ideja i umjetničkih strategija te medijskih praksi i pristupa. Stvarajući tako, unutar platforme, intrigantni multidimenzionalni i multisegmentni vizualni sklop, koji kroz svaki svoj novoumreženi link uspostavlja živu i interaktivnu (često i društveno-osviještenu) komunikaciju autora, publike i zajednice.

[Ovogodišnji LINK IN ART 6 izravni je nastavak izložbenog projekta LINK IN ART 4 tijekom kojeg su, pod motom Primordijalno & magijsko u suvremenim likovnim praksama, umrežene autorske koncepcije Antonije Čačić (Pirushtus ili O nestalnosti oblika) i Maje Radešić (Svjetlosno tijelo), prva posvećena razlaganju esencije primordijalnog, a potonja kreiranju kompleksnog magijsko-astrološkog eseja, utvrđujući, pritom, jasan filozofsko-teološki motiv, u koji će biti utkana i vizualno-literarna promišljanja o kategorijama arhetipskog i mitološkog; arhetipskog što predstavlja pandan primordijalnom, i mitološkog povezanog s (ritualno) magijskim.]

 

 

LINK IN ART 6: Arhetipsko & mitološko u suvremenim likovnim praksama [Posveta elementima]

Autor koncepcije i teksta: Igor Gržetić

Margareta Peršić: Brodarica

– Galerija Decumanus, 19. 06. – 02. 07. 2020.

– Predstavljanje projekta: 19. 06., u 21.00

Iva Lulić: Mistična Hrvatska

– Galerija Decumanus, 03. – 23. 07. 2020.

Zdenko Bašić: Tišina legendi

– Galerija Decumanus, 24. 07. – 13. 08. 2020.

 

I. Uvod: Arhetip, mit i simbol; arhetipsko, mitološko i simboličko

Polazeći od terminoloških baza dviju teorija, one umjetnosti i psihoanalize, arhetip se smatra prauzrokom i primordijalnom predodžbom, slikom, ikonografskim rješenjem ili simbolom; motivom koji psihičke sadržaje pretvara u određene obrasce koje smatramo arhetipskima [1]. Sama ideja o arhetipu, poslužimo li se navodima teoretičara Miška Šuvakovića [2], u umjetnost je prenesena iz dva šira kulturološka okvira: iz teorije kolektivnog nesvjesnog Carla Gustava Junga te iz (antropoloških, arheoloških, povijesno-umjetničkih i semioloških) istraživanja simboličkog komuniciranja starih civilizacija, iz čega proizlazi ideja o umjetnosti kao složenom sustavu prenošenja univerzalnih prirodnih, teoloških, civilizacijskih i individualno-psiholoških značenja, vrijednosti i/ili moći. Prema tome, mit, kao sveta priča i kolektivna predaja koje iskazuju drevne predodžbe o svijetu zabilježene u fantastičkim, metaforičkim ili alegorijskim slikama, svakako je dijelom kategorije arhetipskog, baš poput simbola [3]. On je, dodajmo, produkt kolektivne fantazije, ali njegova bit nije u izmišljanju i nadnaravnosti već u konceptualizaciji osjetilnog iskustva svijeta, kao i promišljanju prirodnih i duhovnih pojava. Intrigantne obrasce na koje možemo naići istražujući složene sustave triju spomenutih kategorija, od kojih jedna izgrađuje ili pridonosi drugoj (mit i simbol arhetip), otkrivaju i radovi troje suvremenih vizualnih umjetnika: Margarete Peršić, Ive Lulić i Zdenka Bašića. Specifičnost interdisciplinarnog projekta Margarete Peršić ogleda se u uspostavi nekolicine interpretacijskih (tj. doživljajnih) razina, od kojih prva tematska, sudarajući mit o (vili) Brodarici, s arhetipom jedne od triju djevica boginja – Hestijom (astrološki Pluton; samo potencijalna promjena), donosi narativno jasno koncipiranu priču o djevojci/ženi i njezinim (meta)fizičkim transformacijama koje su rezultat života opterećenog samoćom, a čiji je dio konstantno iščekivanje (Napila sam se sunca. Ti pive. Ne možemo se vidjeti. Među nama oblaci tišine.). I dok druga, morfološka razina, potencira magiju primordijalnih formi – kruga, kvadrata i trokuta (Uvijek u krugu. A sad u trokutu. Nabost ću se na vlastiti kut gledanja.), treća, priziva eksperimentiranje medijima i doživljajima, preklapajući, pritom, likovnost, poeziju i glazbu; vizualne, taktilne, zvučne, mirisne, pa čak i okusne impresije, kako bi naposljetku bio kreiran hram (kuća = ognjište; op.a. Hestija); varijanta labirinta sa zidovima koji nisu sazdani od konkretne materije već od iskustava, osjećaja i ekspresija glavne protagonistkinje. Iva Lulić manje istražuje konkretne arhetipske matrice, a više mitološko nasljeđe. Njezina fotografska serija tako predstavlja rezultat pomno insceniranih hepeninga, ako znamo da je riječ o mediju koji podrazumijeva vremenski događaj u kojem sudjeluju umjetnici i publika, provodeći prethodno zamišljen scenarij (ili ostvarujući neke posve spontane situacije). Međutim u ovom slučaju, publiku su zamijenili glumci i njihova prateća svita (prizivajući po modelu realizacije i medij filma), a samom fotografijom uhvaćena je tek kulminacija odrađenog hepeninga kojem je zadaća na određeno vrijeme oživjeti najuzbudljivije i/ili najmističnije segmente ovdašnjih pučkih predaja – priča, legendi i vjerovanja – što se i danas (jednako aktivno kao nekoć!) prenose s generacije na generaciju. Rad Zdenka Bašića tematski je blizak onom Ive Lulić, no izvor njegove inspiracije i kreacije, odnosno naracije nešto je intimniji s obzirom na to da se zasniva na reinterpretaciji žive obiteljske predaje. Međutim, medij kojeg on koristi – računalnografička i grafičkodizajnerska istraživanja – bitno je drugačiji jer, u odnosu na fotografiju, dopušta naknadna nizanja planova, tj., logikom sredstva kreacije, konstantno interveniranje [4], iako, naposljetku, ostaje zaista sličan dojam; iz modernističkog rakursa gledano, dojam magičnog (ili magijskog) realizma u kojem se fantastični elementi isprepliću sa stvarnošću tvoreći novu pojavnost; ili nastavno na postmodernu, dojam antirealizma [5] prema kojem ne postoji jedinstvena, stabilna i neovisna realnost već je ona prenesena u simbol kojeg su kadre reproducirati kultura i umjetnost. Također, ti se autori razlikuju i u logici postavljanja scena, i dok Iva gotovo doslovno oživljava momente pojedinih mitova, Zdenkovi kadrovi, uglavnom, funkcioniraju po principu nabrajanja simbola, koji može podsjetiti na model skrivenog simbolizma karakterističan za flamansko ranorenesansno slikarstvo, samo s bitno drugačijim tematskim fokusom.

 

II. Arhetip: Ususret ekstazi – Hestija i Hermes

 

Projekt Margarete Peršić, unutar zadanog okvira galerije, sintetizira čitavu seriju raznorodnih sredstava namijenjenih izražavanju, ali i aktivnih u evociranju arhetipa, sazdanog od specifičnog mitskog obrasca. Okosnica je, međutim, autorska pjesnička zbirka dopunjena (s)likovnim prilozima, s time da tekst zajedno s ilustracijama napušta formom knjige determinirane okvire i biva prenesen u (novu) realnost ovog puta determiniranu korpusom galerije. Metamorfoza rukopisa tako donosi: minijature postavljene pod imaginarnim povećalom (brodskim oknom ili prozorom), veće slike – akrile i stilizirana platnena jedra s ispisanim stihovima razmještena prostorom. Morfološki gledano, tri primordijalne forme (prasimboli), redom: krug (stvaralačka sila), kvadrat (elementi) i trokut (mudrost), kreiraju talisman ili njegovu metafizičku projekciju, prizivajući genezu ili vrijeme nastanka prve plejade arhetipova, iz koje izviru i vile [6], pa tako i prijeteće Brodarice, koje, na raskrižju ovo i onostranog, kažnjavaju one koji im zamute vodu, potražujući, također, i danak. Međutim, arhetip djevojke/žene ovdje ne upućuje samo na vilinsku mitologiju već i na pasivan, unutarnji princip [7] boginje Hestije uz koji se vezuju spiritualne prakse – molitva i kontemplacija, a posljedično i ekstaza. Princip je to koji pobuđuje sposobnost samoiscjeljenja i upućuje na interese usmjerene ka skrivenim moćima ljekovitog bilja. Hestija je, osim ako se ne povuče u osamu, gotovo prisiljena izgrađivati odnose s drugima, baš poput Brodarice (Oprostite jeste li na otok došli životno ili slučajno?), ovog puta u ulozi autorice pjesničkog dnevnika. No, pravi site-specific ovisan je i o ostalim, a ne samo vizualnim podražajima, jer dio kompleksne izložbene cjeline, svakako, uz vodu (Brodarica) i vatru (Hestija) čini i element zraka utjelovljen u snazi vjetra [8], ali i element zemlje prisutan u mirisnoj esenciji smilja. Idealna je to scenografija za još jedno evociranje mita u čijem je fokusu djevojka/žena [9], uvjetovana svojim ulogama i ograničena usudom (Zar stvarno ne znaš da sam tvoja brodica? Nataložena, nerazložena, Bezlična, obična, Pokorena i patvorena Pred tvojim bezizražajnim očima? Izjela me ruzina!!!!!!), ali ipak u konstantnoj potrazi za promjenom filtriranom iščekivanjem onog što je utjelovljeno u arhetipu glasonoše Hermesa (astrološki Merkur) [10], svog posrednika prema svijetu; prema ekstrovertnom principu. (Divno je vidjeti sebe makar i u komadićima kroz tvoje oči. Divno je biti žena! Biti svoja! Biti tvoja! U tisuće perspektiva raspršena.) Ako se dogodi, to je promjena koja ima sposobnost prenijeti se i na druge, zato okusimo suze uhvaćene u zrncima soli [11] kako bismo i sami dotaknuli ekstazu potaknutu nemirnim valovima jedne sudbine!? Jesmo li spremni za bo(l)je!? (Plavo ili žuto.)

 

III. Mit: (Pre)Poznavanje mitološkog identiteta

 

Fotografski projekt Ive Lulić, svojevrsni je work in progress, jer ona već desetak godina pomno istražuje sve ono što nam je bogata pučka predaja ostavila u nasljeđe. Riječ je o pričama, legendama i vjerovanjima rasprostranjenim diljem Hrvatske, čije literarno, slikovno ili pak obredno (ritualno) evociranje pomaže u generiranju onog što bismo mogli nazvati mitološkim identitetom. Ta je kategorija posebice bitna u pokušajima rekonstrukcije određenih segmenata nečije povijesti, a možda je najpresudnija u istinskom spoznavanju skrivene dinamike svakodnevnog. Jer, prema tumačenju antropologa Claude Lévi-Straussa, evolucija mita odvija se u dvije faze, od kojih prva podrazumijeva stvaranje određenog znaka (priče ili predodžbe) iz konkretnog iskustva, a druga transformaciju znaka s doslovnim značenjem u fantastičnu, metaforičku ili alegorijsku sliku. No, prije klasificiranja odnosa mitskog sadržaja i stvaralačkog, u ovom slučaju likovnog akta, potrebno je upoznati neke od principa Ivine stvaralačke prakse. Naime, kako bi kreirala odgovarajuću scenografiju, ona, najprije, odabire ambijente (lokalitete) koji su na različite načine povezani s pričom ili predodžbom što predstavljaju predmet precizne autorske rekonstrukcije, naravno, sve u korist logike evociranja konkretnog mitskog sadržaja. To su uglavnom šume, livade, proplanci, potoci ili usjevi, iz kojih izviru protagonisti pučkih predaja, uhvaćeni u  trenutku proizašlom iz detaljno planiranog događaja. A način na koji su uhvaćeni krajnje je specifičan s obzirom na to da fotografija, u ovome slučaju, nije ni najmanje manipulirana digitalnim alatima, već je u cijelosti sačuvanja njezina tehnička autentičnost, s kadrovima u koje se ušuljala (meta)fizička snaga prirode u svojoj najveličanstvenijoj formi, stvarajući, poput europskih simbolista s kraja 19. stoljeća [12], varijantu magičnog (magijskog) realizma. Šuvakovićevom terminologijom rečeno, pred nama je sinteza djela koje prenosi mitološki događaj (transformirajući ga u specifičnu stilsku shemu [13]) i djela koje ga, koristeći medij hepeninga, ponovo konstruira [14]. No, ono što je zaustavljeno na kompozicijama koje svojom uzvišenim redom podsjećaju i na one baroknih klasicista [15], entiteti su poput zračnih duhova – vila, ovog puta Nagorkinja, koje stoje kao kontrapunkt ćudljivim Brodaricama; zatim ostalih elemenata: vodenih duhova – Vodenjaka, Potopljenika ili Vodenkinje; zemljanih duhova – Mraka, Malog ili Pozoja; i drugih stanovnika nadnaravnog panteona: More, Suđenica, Posvečkara ili Kuge. No, zajedničko svim tim sliko-pričama [16] okrilje je u kojem protagonisti slavenskih mitova obitavaju. Jer šume su, još i danas, njihova utočišta! A pođemo li od parafizičke [17] dimenzije stvarnosti, jedino za stablo (ili drvo) možemo kazati da zaista utjelovljuje univerzalnu supstanciju – pramateriju, jer okuplja sve elemente [18] i povezuje tri razine kozmosa [19]! Zato je baš stablo predmet raširenog kulta, ili se povezuje s kultom bogova kojima se posvećuje. Ili u zaštiti njegove sjene, na što upućuju i Ivine fotografije, svoje skrivene egzistencije i nadalje uživaju smrtnicima uglavnom nevidljivi duhovi prirode, iako ih je (možda!) nešto vidljivijima učinio evokacijski priručnik okultista Franza Bardona. Takvo pomicanje fokusa s cjeline na detalj, prilog je transferu iz sfere mitološkog u polje simboličkog.

 

IV. Simbol: Do spoznavanja i povezivanja s prirodom

 

Kretanje u smjeru arhetipsko – mitološko nastavlja se putovanjem ka simboličkom. Drugim riječima, pomognemo li se sistemom zooma, polje arhetipskog upućuje na mitološko, a mitološko, nadalje, otkriva simboličko. No, krenimo redom. Djelo Zdenka Bašića, poput djela dviju prethodno analiziranih autorica, također je interdisciplinarno i multimedijsko, a nakon preplitanja poetskog, likovnog i ambijentalnog (Margareta), zatim fotografskog i performativnog (Iva), slijedi sinteza likovnog: grafičkodizajnerskog – ilustratorskog, filmskog (fotografskog) i literarnog. Napajajući svoje ilustracije na izvoru obiteljske usmene predaje, prenašane s koljena na koljeno; iz priče u priču, Zdenku polazi za rukom kreirati prepoznatljivu ikonografiju koja progovara o suživotu naslijeđenog i intimnog u smislu autorske reinterpretacije, pa čak i dekonstrukcije mitskog (tj. onog dotad uvriježenog). Drugim riječima, u njegovim minuciozno promišljenim kadrovima oživljava varijanta mitološke priče propuštena kroz prizmu osobnog, što znači da biva prožeta sadržajima snova, vizija, halucinacija i unutarnjih svjetova. Takva (intimna/osobna) fantazma [20] idealno je polje evociranja simboličkih entiteta koji svoju egzistenciju bilježe u ambijentima jedinstvene atmosfere, povezujući se, tako, s nasljeđem fantastičke umjetnosti [21]: zavodljivim, začudnim i zastrašujućim prizorima Hieronymusa Boscha; teozofskim i gnostičkim studijama Williama Blaka; nadnaravnim entitetima Arthura Rackhama; hibridima Matthewa Barneya; ritualima Marka Pogačnika; matricama Jana Švankmajera, Tima Burtona, Guillerma del Tora… Ti su ponekad mračni, a ponekad elegični ambijenti, s dominantnim elementima pejzaža, rezultat precizne računalnografičke igre, doslovce preklapanja digitalnih slojeva, u namjeri reproduciranja narativne ilustracije koja s jedne strane priziva kakav raskošni filmski kadar, dok nas s druge upućuju na traganje za izgubljenim rukopisom iz kojeg je slučajno istrgnuta. Navedimo, u prilog iznesenom, kako je Zdenko, uz ostalo, autor dokumentarno-igranih serijala (Sjeverozapadni vjetar: Između legende i stvarnosti; Pjesmoslike), animiranih filmova (Vesla; Guliver; Priča o snijegu – Anđeli u snijegu) i slikovnica (Sjeverozapadni vjetar: O vilenjacima i elementarnim bićima sjeverozapadnog dijela Medvednice pa do samoborskog kraja; Mjesečeve sjene: O vješticama i pričama noćnih sati, sjeverozapadnog dijela Medvednice; Moguti: Zaboravljena priča čuvara turopoljskih lugova), potpisujući ondje njihov literarni i vizualni dio. Zato ni najmanje ne iznenađuje snažan scenografski efekt koji njegove ilustracije odaju. Ali monumentalna scena uronjena u pejzaž u kojem, također, često dominira magičan motiv – stablo, ovdje nikada ne dolazi sama; lišena dinamike i primordijalne inteligencije, već istinsku fantazmu vitalnom čini njezina sveukupna žitelj – bića i pojave [22] podređeni elementima, njihovim međusobnim interakcijama i astrološkim projekcijama. No, oni Zdenku nisu tek iz dimenzije nesvjesnog kanalizirani simbolički obrasci već istinska veza s prirodom koja iznova potvrđuje princip zagovaranja jedinstva mikro i makrokozmosa – nas i prirode; prirode i Zemlje; Zemlje i svemira. Warburgovski rečeno, simboli, signali ili formule patosa [23], tu su da nam omoguće uspješno distanciranje od ometajućih vanjskih podražaja i pripreme za prosvjetljenje [24]. Stoga, stanimo(!), zatvorimo oči, prepustimo se sadržaju kolektivnog, i krenimo u otkrivanje davno zaboravljenih istina. Bit će iscjeljujuće! [25]

 

LINK IN ART 6: Margareta Peršić, dio postava

LINK IN ART 6: Margareta Peršić, dio postava

LINK IN ART 6: Margareta Peršić, dio postava

LINK IN ART 6: Margareta Peršić, dio postava

LINK IN ART 6: Margareta Peršić, dio postava

LINK IN ART 6: Margareta Peršić, dio postava

LINK IN ART 6: Margareta Peršić, dio postava

LINK IN ART 6: Margareta Peršić, dio postava

LINK IN ART 6: Margareta Peršić, dio postava

LINK IN ART 6: Margareta Peršić, dio postava

LINK IN ART 6: Iva Lulić, dio postava

LINK IN ART 6: Iva Lulić, dio postava

LINK IN ART 6: Iva Lulić, dio postava

LINK IN ART 6: Iva Lulić, dio postava

LINK IN ART 6: Iva Lulić, dio postava

LINK IN ART 6: Iva Lulić, dio postava

LINK IN ART 6: Iva Lulić, dio postava

LINK IN ART 6: Iva Lulić, dio postava

LINK IN ART 6: Iva Lulić, dio postava

LINK IN ART 6: Iva Lulić, dio postava

LINK IN ART 6: Zdenko Bašić, dio postava

LINK IN ART 6: Zdenko Bašić, dio postava

LINK IN ART 6: Zdenko Bašić, dio postava

LINK IN ART 6: Zdenko Bašić, dio postava

LINK IN ART 6: Zdenko Bašić, dio postava

LINK IN ART 6: Zdenko Bašić, dio postava

LINK IN ART 6: Zdenko Bašić, dio postava

LINK IN ART 6: Zdenko Bašić, dio postava

LINK IN ART 6: Zdenko Bašić, dio postava

LINK IN ART 6: Zdenko Bašić, dio postava

 

 


[1] Ne zaboravimo, arhetip je osnovni uređujući faktor kolektivno nesvjesnog; energijom nabijena značenjska jezgra, a njihov zbroj skup svih mogućnosti ljudske psihe.

[2] Šuvaković, Miško, Pojmovnik suvremene umjetnosti, Horetzky, Zagreb, 2005.

[3] Korisno je u ovome kontekstu prisjetiti se jednog od posljednjih (nedovršenih) projekata povjesničara kulture i istraživača simbola Abyja Warburga: Mnemosyne atlasa, kao praktične slikovne zbirke, kreirane s ciljem spajanja filozofske rasprave i opće povijesti prikaza. Svako pojedinačno umjetničko djelo nekog perioda za Warburga nije bilo samo prethodnicima i nasljednicima povezano nelinearnim razvojem, već ga je u potpunosti mogao razumjeti jedino temeljem onog što je iz njega proizašlo, i onog što mu je proturječno; temeljem miljea u kojem je nastalo; kao i uvidom u pretke i potencijalne učinke na budućnost. Upravo to govori u prilog konstantnoj vitalnosti mitskog i simboličkog pod okriljem arhetipskog.

[4] Računalna grafika = work in progress!

[5] Tumačenje Jeana Baudrillarda.

[6] Govoreći o mitologiji Slavena, u narodnoj su se predaji sve do danas, od nižih božanstava, zadržale i vile. Predaja tako, kao najčešće spominjane, izdvaja vile Brodarice (Izvorkinje) i Nagorkinje. Prve se nalaze uz vode i jezera, i vrlo su opasne, dok su druge gorske, neobično lijepe, vidovite i ponekad pomažu junacima iako mogu biti i ćudljive posebice kada čovjek naiđe na njihovo kolo. Brodarice uz vode potražuju brodarinu o čemu svjedoče i stihovi srpske narodne pjesme Marko Kraljević i vila Bardarica: Od junaka oba oka crna; A od konja dvije noge prve; A od tica iz ramena krila.

[7] Ovaj princip suprotan je onom vanjskom; ekstrovertnom, a kojeg od tri boginje djevice utjelovljuju Atena i Artemida.

[8] Dodajmo, kako pjesničku zbirku otvara simbol ruže vjetrova najavljujući trenutke koji se uvijek odviju u stvarnom ili simboličkom okrilju pojedinog vjetra (tramontane, bure, levanta, juga, oštra, lebića, pulenta, maestrala).

[9] U fokusu postava njezina je materijalizacija!

[10] Hermes je antipod Hestiji, kao što je Merkur antipod Plutonu. Međutim, njihovi su se principi sposobni nadopunjavati.

[11] I to doslovno.

[12] Nije na odmet prizvati konkretne kompozicije Puvisa de Chavannesa (San; Mlade djevojke na obali mora), Johna Everetta Millaisa (Ofelija; Slijepa djevojka) ili Thomasa Colea (Putovanje života) kako bi ova tvrdnja bila što slikovitija, iako se pozivamo na posve drugačiji medij – sliku, uz napomenu kako su upravo kompozicije simbolista znale biti ovisne o fotografskim skicama (Alphonse Mucha).

[13] Ovdje iznova valja povući analogiju sa simbolističkim i postsimbolističkim strujama.

[14] Šuvaković, Miško, Pojmovnik suvremene umjetnosti, Horetzky, Zagreb, 2005.

[15] Elegijski prizori Nicolasa Poussina čak su im i ikonografski srodni!

[16] Termin kojim je fotografske kompozicije Ive Lulić označila likovna kritičarka Branka Hlevnjak.

[17] Izvedenica od riječi paranormalno; odstupanje od normalnog (očekivanog). U ovom slučaju odstupanje od fizičkog – materijalnog, prema metafizičkom.

[18] Njegovim žilama kola sok; korijenje mu je u zemlji; zrak mu hrani lišće, a vatra izbija iz trenja.

[19] Podzemlje korijenom; površinu zemlje deblom; nebo granama.

[20] Imaginarni svijet i njegov sadržaj!

[21] Rasprava o fantastičkoj umjetnosti razvija se isključivo u smjeru njezine ikonografske specifičnosti, s obzirom na posvećenost mističkim, mitološkim ili folklornim temama. U izrazu ona je, uglavnom, naturalistička, a u prenošenju poruka i ideja, zbog svojeg naglašenog narativnog karaktera, posve jasna.

[22] Ili tek suptilne energije.

[23] Hermetičko sredstvo; putem različitih figurativnih obrazaca pojavljuju se od najstarijih vremena pa sve do danas, što znači da imaju sposobnost reaktivacije.

[24] Princip formiranja i prenošenja simbola Warburg razlaže u studiji Ritual zmije, u nas objavljene u zbirci Ritual zmije – geneza ikonologije, Institut za povijest umjetnosti, Zagreb, 1996.

[25] Jer telegram i telefon razorili su kozmos, predvidio je Warburg!