Na samom početku, prije nego li se upustim u raspravu o liku i djelu (djelovanju) istaknutog bečkog umjetnika Hermanna Nitscha, trebao bi se nakratko osvrnuti na drugi dio naslova, preciznije na riječ ritual. Što uopće ona znači i kako je definirati u kontekstu umjetnosti? Ritualom se, kako kaže M. Šuvaković, naziva propisani oblik ponašanja od kojeg se očekuje magijski učinak, dok se magijskim naziva djelovanje simbola na fizički ili nad-fizički tj. natprirodni svijet. U kontekstu umjetnosti ritualom se nazivaju oblici ponašanja umjetnika kojim se ukazuje na prethistorijske, etnološke, etničke ili religiozne rituale, odnosno oblici ponašanja umjetnika kojim se ističe njegova izuzetnost, učinkovitost i kodificiranost. Upravo ovi Šuvakovićevi navodi poslužiti će kao dobar uvod u ono što se naziva bečkim akcionizmom (njem. Wiener Aktionismus), koji kao pokret objedinjuje performanse i hepeninge izrazito ritualnog karaktera u kojima se ljudsko tijelo koristi za isticanje njihova simboličkog sadržaja. Utemeljitelji te radikalne umjetničke struje bili su austrijski umjetnici Günther Brus, Arnulf Rainer, Hermann Nitsch, Rudolf Schwarzkogler, ali i mnogi drugi, a za njihov rad bitno je istaknuti preusmjeravanje od ekspresionističkog i nadrealističkog slikarstva ka tjelesnoj gesti, realnosti činjenica, uporabi neumjetničkih materijala, te ispitivanje tjelesnih mogućnosti i granica boli. Izgleda, po svemu sudeći, da su nabrojeni umjetnici bili itekako nezadovoljni sekundarnom prirodom likovnosti, otisnuvši se upravo zbog toga u potragu za izravnijim, trenutnijim i neposrednijim izrazom. (Bol koju umjetnik izaziva realna je bol. Krv koja u akciji prekriva naga tijela sudionika životinjska je krv. Vrijeme trajanja akcije realno je vrijeme, a nikako ono sažeto filmske naracije.)
Hermann Nitsch
Hermann Nitsch, da se na njega vratim, možda je najzanimljiviji (ako ne najzanimljiviji, onda svakako najprepoznatljiviji) predstavnik te fantastične umjetničke škole u čijem izrazu, kao što je obzirom na spomenuto moguće pretpostaviti, nailazimo na niz sadističkih elemenata koji predstavljaju eksploataciju čiste tjelesnosti – tjelesne akcije oblikovane po uzoru na rituale antičkih orgija. Iz toga proizlazi i ime Nitscheve skupine – Orgijski misterijski teatar / O – M THEATRE, s kojom je ovaj austrijanac realizirao niz hepeninga i akcija u kojima se ritualni oblici ponašanja prepliću s psihoanalitičkim, nadrealističkim i ekspresionističkim sadržajima, a putem kojih umjetnik – Iluminatus Perfectus – u djelo provodi svoje oku nimalo ugodne umotvorine. (Kroz svoju umjetničku produkciju, oblik egzistencijalnog misticizma u svojem najčistijem obliku, prihvaćam sve ono što je za mene negativno, neukusno, perverzno i opsceno te strast i histeriju žrtvena čina, da bih vam omogućio bestidan pad u ekstremno, iz Orgien, Mysterien, Theatre – 1969.) Talijanska kritičarka Lea Vergine nazvala je djelovanje O – M teatra irritant, smatrajući da se putem Nitschevih akcija kanalizira općedruštveni bijes, čime je na neki način pokušala definirati njegovu svrhu. No, da bi se na svrhu uopće moglo ukazati, potrebno je ući u genezu Nitscheve likovnosti… Čini se da Nitsch mnogo duguje body art estetici Rudolfa Schwarzkoglera, koji je vlastitim tijelom ostvarivao autodestruktivne akcije, no za razliku od spomenutog, koji prakticira samokažnjavanje i samosakaćenje, Nitsch koristi tijela drugih – redom članova svoje kazališnog udruženja. Međutim, postoji još jedna bitna razlika između Schwarzkoglera i Nitscha: dok je Schwarzkogler život okončao samoubojstvom, Nitsch je još uvijek pun života i nevjerojatnih ideja o čemu svjedoče brojne akcije. Zadržimo se stoga kratko na organizaciji postava njegovih izložbi, gdje se gotovo uvijek nailazi na pet tipova (umjetničkih) objekata:
• platna oslikana krvavo-crvenim nijansama na koja su često aplicirana krvlju zaprljana odijela sudionika akcije ili svećeničko ruho;
• stolovi s ritualnim predmetima poput crkvenog posuđa, medicinske opreme ili posuda ispunjenih životinjskom krvlju;
• crno-bijele fotografije nastale tijekom trajanja akcije;
• Nitscheve skice planiranja tijeka akcije;
• video instalacije sa snimkama događaja.
Iako navedeni elementi mogu stvoriti dojam misterija, sam Nitsch kaže kako to nije stvarni ritual već njegova dokumentacija, međutim i ona je dovoljna da uzrokuje ako ne odbojnost onda barem nelagodu. Pitam se zašto? Promatrač je na Nitschevim izložbama okružen slikama, objektima i instalacijama koje podsjećaju na različite varijacije iste teme, što uvelike pojačava njihov dojam. Međutim, treba naglasiti da Nitsch u tome teži nečem mnogo dubljem i iskonskijem od čistog larpurlartizma, ne pokušavajući samo šokirati nego s publikom ući u iskrenu interakciju. U svom teoretskom radu (već spomenutom Orgien, Mysterien, Theatre – 1969.) on izjavljuje kako svojim akcijama želi oživjeti drevne dionizijske i ranokršćanske ritule te podsjetiti na Aristotelovu ideju o potisnutim emocijama (katarzi), vjerujući da su primordijalni ljudski instinkti potisnuti općeprihvaćenim društvenim normama. Ritualno ubijanje životinja i fizički kontakt s krvlju prema tome simboliziraju oslobođenje nas samih od nas samih, ukazujući ujedno na pročišćenje i oslobođenje podsredstvom proživljavanja patnje (Sebbé pi Dukkham). Nitsch tako svojoj umjetnosti pripisuje dvostruku funkciju: terapeutsku i kultnu, koje u ovom slučaju postaju jedno. Stoga, izlaganje medicinske opreme i religioznog simbolizma u Nitschevoj umjetnosti postaje posve opravdano.
Akcija Hermanna Nitscha
Akcija Hermanna Nitscha
Akcija Hermanna Nitscha
U opisu jednog od tipičnih Nitschevih performansa možemo svjedočiti transformaciji teorije u praksu:
84. AKCIJA održana 07. srpnja 1987. na Nitschevu imanju
(1) Početak:
• limena glazba glasno svira – u eksterijeru Nitscheva dvorca servirano je nekoliko stolova s hranom i pićima – ljudi se polako okupljaju;
• komorni kvartet zamijenio je limenu glazbu – čuju se ugodne klasične melodije;
• glasni, ozbiljni i pomalo tajanstveni akordi Nitschevih orgulja počinju dopirati iz dvorca čime je najavljen početak misterija.
(2) Tijek akcije:
• akcija započinje u jednoj od prostorija dvorca – promatrači i sudionici okupljeni su uokolo dugog stola prekrivenog bijelim platnom – harmonična glazba polako prelazi u kakofoniju koja postaje sve glasnija, a nakon što doživi vrhunac naglo prestaje;
• tišina – tri u bijelo odjevena muškarca polako se primiču napetom platnu – ispred platna nalazi se žrtvovano janje čvrsto vezano i glavom okrenutom prema dolje u položaju koji podsjeća na raspetoga – jedan od muškaraca svlači svoju haljinu i objema rukama počinje previrati po utrobi životinje – u pozadini Nitsch svečano nalijeva kaleže životinjskom krvlju;
• odabrani muškarac ponovo se odijeva, međutim u mnogo otmjenije bijelo odijelo – leđima ga se oslanja i vezuje uz životinju – glazba ponovo počinje – privezanom muškarcu Nitsch primiče kalež s krvlju koja se prolijeva po njegovom bijelom odijelu;
• muškarac se zatim zajedno sa životinjom spušta u vodoravan položaj – izvađeni organi životinje bacaju se po njegovu tijelu zajedno s litrama krvi – on bačene životinjske organe i krv uz vidljivi užitak određeno vrijeme razmazuje – nakon rituala muškarac se uz kakofonijsku buku na nosilima odnosi izvan prostorije – slijedi veseli komad na violini.
(3) Kraj:
• preostali sudionici akcije započinju ples po gomili izbačenih životinjskih organa – njihova lica i haljine zaprljani su krvlju – svi se sudionici međusobno čvrsto drže kako bi izbjegli pojedinačne padove;
• nakon ritualnog plesa sudionici akcije napuštaju prostoriju;
• kraj je performansa.
Ovakav opis omogućuje analizu Nitscheve akcije. Ono što se najprije uočava jest stroga organiziranost rituala. Također, zamjetna je i činjenica kako se isti elementi neprestano ponavljaju, dok su uloge sudionika i promatrača strogo definirane, pri čemu se mogućnost improvizacije svodi na minimum. Drugim riječima, samo jedna osoba pozvana je na kreativno promišljanje, i to sam Nitsch, dok se ostali sudionici nalaze u službi realizacije njegove ideje. Upravo taj element Nitschevu akciju razlikuje od drevnih antičkih misterija, gdje su svi bili odjednom i glumci i kreativci. Tijekom takvih zajedničkih, ekstazičnih (inter)akcija cilj je bio nadići svoje fizičko bivstvo i pritom spoznati veliku tajnu postojanja kroz sjedinjenje s emanacijom božanskog. Što međutim pružaju Nitscheve misterije? Ako se dvaput pročita opis 84. Akcije, uočljivim postaje Nitscheovo poigravanje simbolizmom euharistije – najsvečanijim kršćanskim ritualom. Korištenje prave krvi i pravog mesa podsjetit će nas na pretvorbu kruha i vina u Tijelo i Krv (trans-substantiatio), a možda i na savez između Boga i čovjeka sklopljen posredništvom Mojsija na Sinaju – zapečaćen krvlju obrednih životinja. Međutim, ovdje je riječ o svojevrsnoj desimbolizaciji, pogotovo ako se Nitscheva akcija shvati kao degradacija onog transcendentalnog i spiritualnog u euharistiji. (Krv je samo krv i ona kao takva predstavlja jedinu istinitost postojanja.) Takvo razumijevanje Nitscheva rada moglo bi biti poistovjećeno s gotovo sotonistički perverznom istinom. Takva desimbolizacija krvi i mesa čini u biti A i Ω ljudske prirode u kojoj nema mjesta za vjeru u besmrtnu dušu. Kroz živu krv i opravdano nasilje, pasivnu patnju i sve vrste seksualnih perverzija, ljudsko biće nije više povezano s duhovnom stvarnošću već samo sa svijetom instinkata. No, optužbe za negativnu eksploataciju kršćanske mistike imaju svoju podlogu. Satirično komentiranje kršćanskog obreda nije zastupljeno jedino zamjenom onozemaljskog ovozemaljskim već se manifestira i na druge načine. Umjesto crkvenog inventara, na oltaru nailazimo na injekcije i skalpele; umjesto oltarne slike, tu je platno zamrljano krvlju; umjesto Krista razapeto je janje; treba napomenuti i to kako su ljudi i životinje tijekom akcije okrenuti naopako, što možemo shvatiti kao metaforičku naznaku okretanja čitavog kršćanskog svjetonazora. No kako god bilo, prema licima promatrača može se vidjeti da nitko Nitschevu akciju ne shvaća posve ozbiljno – ljudi tijekom performansa piju, jedu, pa čak i plešu. Iz toga se dade zaključiti kako su oni dobro zaštićeni sviješću o nestvarnosti samog događaja. Pa gdje se mistični rituali izvode u javnosti? Nitscheva se umjetnost stoga može prihvatiti, ili kao način degradiranja religije, ili kao šarlatanski hokus-pokus ponekad zastrašujuć i šokantan, a ponekad posve oslobađajuć. Bez obzira na česte prosvjede protiv Nitschevih egzibicija, njegovi će rituali i dalje snažno privlačiti one koji slijede vlastite životinjske porive i to najčešće zbog nepostojanja svijesti o onome što bi kočilo njihovu slobodu!
Artefakti s izložbe Hermanna Nitscha