Dolje On pošalje Svemir tog nebeskog obličja – čovjeka, život koji ne može umrijeti, a opet život koji umire. Svemir vlada nad životom živih bića, a čovjek to nadmašuje Riječju (Logos) i Umom (Nous). Jer čovjek je postao razmatrač Božjeg rada; on Ga je štovao i nastojao spoznati Njegova autora. (Stoga o Tate, Bog je svim ljudima dao Riječ (Logos), ali još uvijek ne i Um (Nous). On nije bio zavidan, jer zavist ne potječe od Njega, već je smještena ispod, u dušama ljudi bez Uma (Nousa). Tat – Zašto tada, o oče, Bog nije svakome dao dio Uma (Nousa)? Hermes – Želio ga je, sine moj, postaviti kao nagradu među duše.)
Iz 4. knjige Corpus hermeticuma pripisanog Hermesu Trismegistosu
Kada je 1626. Cristoforo Giarda izdao svoju zbirku nazvanu Icones Symbolicae, pojavilo se osmo izdanje izvrsno prodavana Ripina priručnika (1). Giardov način pojašnjavanja atributa šesnaest antropomorfnih personifikacija humanističkih znanosti posve je blizak popularnoj Ikonologiji iako se njegova knjiga, s obzirom na filozofsku premisu, od Ripine bitno razlikuje. Potaknut trenucima koji zahtijevaju složene govorničke vještine, Giarda je znao kako specifična značenja vizualnih prikaza prevesti u termine koji nas odmah uvode u nešto drugačiju misaonu atmosferu. Prije otkrića simboličkih prikaza, umjetnost i znanost, smatra Giarda, bile su poput stranca i prolaznika u čovjekovu životu. Rijetki su ih poznavali po nazivu, a gotovo nitko (putem personifikacija) po izgledu. Niti bi ih itko uspio zadržati u sjećanju, da ta božanska institucija izražavanja kroz simboličke prikaze nije najplemenitije karakteristike spomenutih umijeća učvrstila u očima i umu sviju nas. Prema tome, može li bilo što utjeloviti snagu znanosti i umjetnosti uvjerljivije od učene upotrebe simboličkih prikaza, zaključuje Giarda. Također, svaki prikaz bilo da je dan riječima ili izražen bojama očarava slušatelje ili promatrače. Otud proizlazi i mišljenje da mudrost pjesnika i govornika ovisi upravo o čestoj upotrebi poetskih i retoričkih slika, među kojima nas najviše oduševljavaju one koje se vezuju uz nama voljene osobe, predmete ili pojave. Konačno, da nije istina to što prikazi u velikoj mjeri služe da bi promatrača podsjetili na ono što voli, bi li Grci i Rimljani, kao jedni od najmudrijih naroda, svoja javna i privatna zdanja ukrašavali najistaknutijim ljudima? Površno gledajući u spomenutim Giardovim navodima ništa ne upućuje na činjenicu da su njegove Icones Symbolicae nešto više od pedagoškog sredstva kojim se ideja i definicija umjetnosti prenosi na učenike. No, isticanje ljubavi kao poticaja za shvaćanje viših istina upućuje na platonistička načela. Kršćanstvo je od platonizma naslijedilo raspravu o opravdavanju simbolizma, odnosno epistemološki sustav s dva svijeta: onim savršenih ideja (aides) i onim nesavršenih odraza (horaton).
Brian O'Connor, Nebo i Zemlja: simbolički prikaz forme dualističkog pogleda na svijet (neoplatonizam, gnosticizam)
U jednom od mnogih pokušaja rasvjetljavanja temelja ovog učenja Platon je, pod utjecajem Pitagore, Heraklita i Sokrata, pružio prvi nacrt potrebe za simbolizmom, definiravši u Fedonu (2) mit kao prekrasnu ilustraciju upotrebe simboličkih oblika koji potiču dijalektički logos i prikazuju neizrecivo. Žustra je rasprava u biti nepotpun alat za otkrivanje viših istina, a oni koji mogu dosegnuti svijet ideja istinu će spoznati direktno bez potrebe za riječima. Taj nauk o dvjema istinama, sukladan je učenju o jednakom broju svjetova. Oni koji žive u svijetu iznad nisu ograničeni tijelima, a vide ono što je tek dio naših nagađanja. Tako je neposredno viđenje postalo omiljenim simbolom višeg bitka.
Jacques-Louis David, Sokratova smrt: posljednje sate Sokratova života kroz dijalog s dvojicom pitagorejaca Platon je opisao u svom Fedonu
Kao što znamo, Platon je žudio za istinom ne izmiješanom s varljivim slikama koje pružaju osjetila, osudivši tako umjetnost zato što posreduje najnižim postignućima duše. Iluzionističko slikarstvo njegova doba činilo mu se poput ogromne varke (3), a svoju je naklonost davao bezvremenim predodžbama mudrih Egipćana koje je smatrao puno bližima iskonskoj mudrosti. Doista, Egipćani su tamo, gdje smo mi vođeni odgojem u grčkom duhu skloni zamijetili sliku vlasnika koji obilazi seljake, vidjeli dva različita dijagrama – onaj pokojnika i onaj seljaka u izvođenju posla. Ti dijagrami ili hijeroglifi ne bilježe stvarnost već utjelovljuju moguće prisustvo vlasnika kako promatra rad na vlastitom posjedu, a takvo prikazivanje tipičnih, bezvremenih događaja znači bezvremeno prisustvo i vječnu radost za pokojnika. Prema navedenom tumačenju slike postaju i ono što je bilo i ono što će zauvijek biti, a vrijeme se konačno zaustavlja u jednovremenosti, jednog neizmjenjivog sada. Ono što je Platon osporavao umjetnicima jest njihova iz tradicije naslijeđena obrazovna vrijednost u smislu istinske mudrosti koju posjeduju filozofi, ali ne i oni koji su u vlastitom kreativnom činu trostruko udaljeni od idealnog bitka. Mitološko-alegorijska priča, stoga, ne može služiti kao odgajateljica, već tu ulogu preuzima, prema višem znanju, usmjerena filozofija. Prema tome, trebaju li filozofi upravljati Državom, pita se Platon. Kako bilo, čistom mentalnom intuicijom, ipak je moguće u konačnici spoznati ideje putem nama opipljivog svijeta. Umjetnost ne oponaša odraz savršene ideje. Ona oslobađa savršenu ideju koja se skriva u nijemoj materiji, kazao bi Michelangelo. Bez obzira kako ih je Platon zamišljao, možda je njihovo predočavanje najprirodnije započeti upravo personificiranim apstrakcijama koje se, ako zavirimo u grčku mitologiju, često smatraju družicama besmrtnika. Iako je teško kazati kada je pretvaranje nevidljivog u vidljivo započelo ono je, kao fenomen, prisutno ne samo u neoplatonističkoj literaturi, već i u spisima kršćanskih gnostika (4). Ideja mudrosti, Sofija (ženski ekvivalent Stvoritelja, Sebi-savršenog Uma), tako je u gnosticizmu pretvorena u dušu koju je moguće susresti u vizijama. Naime, koncept hijerarhije duhovnih i fizičkih bića koji u neraskidiv lanac ideju Boga povezuje s opipljivim svijetom možemo odmah postaviti u platonističke okvire; no što se kršćanskog nauka tiče on se od spomenute tradicije uvelike razlikuje.
Sofija ili znanje kao starozavjetna Sibila Cumana sa stropa Sikstinske kapele kojeg je oslikao Michelangelo Bounarroti: Sofija je u tradiciji gnosticizma smatrana bićem-kreatorom svakog materijalnog i duhovnog svemira
U Platonovoj filozofiji ne nailazimo na trenutak u kojem viša sfera želi da je upoznaju stanovnici niže sfere, iako naša žudnja pobuđuje otkrivanje odraza svijeta ideja, u svijetu svakodnevice. Prema teoriji neoplatonizma vrline nam šalju svoje emanacije preko spomenute hijerarhije, iako ne postoji aktivna komunikacija između suprotstavljenih svjetova. Upravo je kršćanstvo uspjelo povezati ta dva svijeta kroz misterij inkarnacije i učenje o otkrivenju. Simbolizam je stoga, kao što Giarda tvrdi, upravo oblik otkrivenja kojeg je Bog u svojoj milosti dao da bi ideje koje postoje u Njegovu umu učinio dostupnima čovjeku. Bog nam se tako otkriva u svemu, ukoliko uspijemo pročitati Njegove znakove. Međutim, božanski se jezik, svojim bogatstvom i složenošću, bitno razlikuje od našeg. Giarda, naime, kao autoritet tradicije kršćanskog neoplatonizma, tvrdi da sve životinje na kopnu, sve ribe u vodi i sve ptice u zraku zajedno tvore knjigu prirode, koja ispravno čitana, potvrđuje i dopunjuje Sveto pismo. Pelikan stoga predstavlja prefiguraciju Krista i njegova milosrđa, a biser Bogorodičino rođenje. To bi nastavljač aristotelove misli mogao racionalno objasniti upućivanjem na pelikana kao na odgovarajuću metaforu za Krista. Međutim neoplatonist će uvijek težiti oživljavanju poznatog koncepta koji utjelovljuje ideju da je sam Bog prefigurirao i predstavio vlastito milosrđe u pelikanovu ponašanju; budući da pelikan, prema legendi, među svim živim bićima očituje najveću ljubav prema svom potomstvu, probijajući svoje grudi da bi mlade nahranio vlastitom krvlju.
Pelikan kao prefiguracija milosrdnog Krista, vitraj iz prve kongregacijske crkve u Amherstu, Massachusetts
Sve ono što vrijedi za Giardin koncept knjige prirode, vrijedi i za učenje o mitološkoj prošlosti. Srednji je vijek naslijedio kasnoantički stav da ispravno razumijevanje priča i mitova mora rezultirati istom spoznajom kao i izravno promatranje svijeta koji nas okružuje, no oni koji su prihvatili ovo uvjerenje nisu imali namjeru smanjiti vrijednost Biblije kao glavnog instrumenta božanskog otkrivenja. Prvi ljudi tijekom zlatnog doba bili su toliko blizu aktu stvaranja da su zasigurno spoznali i prenijeli tajne svemira. Ovakve priče preuzete iz mitske prošlosti u tajanstvenim predajama skrivaju istinu, štiteći je ujedno i od preuranjene profanizacije. Ovdje se valja dotaći i ezoteričkog nauka koji nas vraća sve do mističnog začetka vremena što je rođen i skriven u drevnoj mudrosti Istoka. Spisi firentinskih neoplatonista pripadaju upravo spomenutoj filozofskoj struji, a oni koji se nadaju da će u njima pronaći svijet čiste klasične ljepote ostat će razočarati. Mi smo stoga neprestano upućeni na otkrivanje mistične mudrosti Istoka, od one egipatskih svećenika, Hermesa Trismegistosa (Triput Velikog Hermesa), Zaratustre, preko Grka, pa sve do onih koji vjeruju da posjeduju sveto znanje poput Orfeja, Pitagore i naposljetku Platona, čija upotreba mitova i poštivanje Egipćana u potpunosti odgovaraju slici neprekinuta lanca ezoteričke tradicije. Giarda, kao što smo vidjeli, uvelike pazi na to da spomenuti nauk drži vezanog uz kršćansko učenje te za svoj spis odabire priču Josipa Flavija prema kojoj su Adam ili (treći mu sin) Šet (Barbelo, logos) (5) prije velikog potopa na dva neuništiva stupa zapisali svo raspoloživo znanje, do kojeg su kasnije došli Egipćani, a potom i Grci. Tako jezik simbola potječe izravno od Boga, kao (i) jezik Svetog pisma. Filozofski, trebalo bi biti jasno zašto su kršćanski platonisti toliko naglašavali interpretaciju simbola kao interpretaciju božanskih znakova: u platonističkom tumačenju simbolizma, simbol predstavlja nesavršen odraz više realnosti što potiče žudnju za savršenim. Platon je tu žudnju pojasnio kroz učenje o prisjećanju (anamnesis) prema kojem savršeni svijet ideja upoznajemo prije nego li duša zaposjedne tijelo, a kada se sjećanje na svijet iznad jednom oživi ona kreće u potragu za svojim istinskim domom. Stoga ne čudi što, prema Platonovu mišljenju, jedino duša filozofa već u ovome, zemaljskom svijetu čezne za povratkom u svijet ideja kojem zapravo pripada i kojeg dobro poznaje još iz vremena vlastite preegzistencije. Kršćanstvo je iz tog učenja izuzelo ideju o znanju kao vječnom sjećanju, budući da Bog svaku dušu stvara prema konceptu u kojem nema mjesta za anamneze prijašnjih stanja. Upravo Platonovo tematiziranje (pri)sjećanja po prvi put u povijesti filozofije predstavlja iznošenje apriornog obilježja ljudske spoznaje (6). Naime, Platon je pružio odgovor na pitanje o apriornom podrijetlu višeg znanja koje se ne temelji na iskustvu, ukazavši tako na spoznaju da ljudska duša zbog svoje povezanosti s vječnim idejama postoji i prije našeg rođenja. Vremenom su platonisti teoriju o prisjećanju individue zamijenili učenjem o kolektivnom sjećanju čitavog čovječanstva jer upravo ono u tradiciji simbolizma čuva tajnu znanja koju je Bog prije pada predao Adamu i koje, prema jungovskoj psihologiji, predstavlja vakum ispunjen arhetipskim entitetima. Drugi izvor spoznaje, osim kolektivnog sjećanja, predstavlja i otkrivenje putem Svetog pisma kojim Bog s čovjekom komunicira ne izravno već simbolima koji ispravno shvaćeni otkrivaju platonistički ili točnije neoplatonistički svemir.
Grafika s prikazom Hermesa Trismegistosa iz spisa Viridarium chymicum: Thoth je grčki Hermes, Hermes Trismegistos, zaštitnik znanosti. U početku je grčki Hermes jednak Thothu. On je kozmičko božanstvo, ali i ono koje se nalazi u srcima ljudi. Magičari često izražavaju bliskost s ovim bogom, te se s njime poistovjećuju. Thotha su Grci nazivali Tehuti, a istražujući njegovu veličinu egipatski bi pisari uz njegovo ime nadodavali ukrasni pridjev Ao, Ao, Ao, što znači Veliki, Veliki, Veliki, tj. Najveći. Grci i Egipćani ptolomejskog razdoblja prevodili su ovaj egipatski epitet kao Trismegistos, rabeći ga i za Thota i za Hermesa.
——————————————
(1) Aristotelovom tradicijom opterećena Ikonologija Cesara Ripe najslavniji je onovremeni priručnik što naglašeno moralizatorski, abecednim redom opisuje više od 1250 personifikacija i alegorija čija struktura uvijek slijedi istu shemu s tradicionalnom ljudskom figurom kao osnovom. To je djelo osim slikarima i kiparima bilo namijenjeno govornicima, pjesnicima i svima onima što su se u barokno doba bavili smišljanjem omiljenih amblema ili priređivanjem različitih svečanosti u kojima su se često pojavljivali alegorijski prizori. Riječ je o razdoblju u kojem su koncepti literarne i likovne kritike, verbalnih i vizualnih struktura još uvijek bliski, ali ne i izmjenjivi, odnosno u kojem vlada misao da je slikarstvo nijemo pjesništvo, a pjesništvo slikarstvo koje govori: slikari se stoga vode književnošću, a pjesnici nastoje što plastičnije predočiti svoje teme. Svoju metodu definiranja alegorijskih prikaza na kraju Proslova Ikonologije Ripa uspoređuje s mudracem koji je mnoge godine gol proveo u osami, a kada se vratio među ljude odjenuo je haljinu tako da bi drugi privučeni izvanjskom ljepotom, poželjeli u tančine spoznati ona svojstva koja duši daju uzvišenost. Pitagora i Platon tu su sposobnost, kao i Ripa, naučili od Egipćana (hermetizam), a čak je i Krist veliki dio božanskih otajstava prikrivao tajanstvenošću svojih parabola.
(2) Fedon prati posljednje sate Sokratova života kroz dijalog s dvojicom pitagorejaca Simijom i Kebetom, prijateljima Kritonom i Apolodorom, dok je Fedon izabran da tijek njihova razgovora prenese Ehekratu. Uobičajena dualistička podjela svijeta na idealni i realni, konačni i beskonačni, vječni i vremeniti, te dihotomija ljudskoga bića na dušu i tijelo, intelekt i osjećaje neizostavne su teme tradicionalne metafizike koje svoje polazište nalaze upravo u ovom Platonovu dijalogu s ciljem uvjeravanja čitatelja da je ljudska duša, odnosno ljudski razum, zapravo vječnost u vremenu.
(3) Što je umjetnost? Što čini umjetnik kada slika cvijet? On oponaša ono što vidi – kopiju idealne ideje cvijeta. Njegova je slika odraz odraza, te je stoga dvostruko lažna. Nije povezana ni sa čim stvarnim.
(4) Osnovne doktrine gnosticizma zasnivaju se na dualizmu, odnosno vjerovanju da svaka stvar ima lice i naličje. Prema gnostičkom vjerovanju svemir i ljudska iskustva predstavljaju odraz spiritualnog svijeta; prema tome stvarni, fizički svijet predstavlja iluziju ili tvorevinu Starozavjetnog Boga, Demijurga. Takvo shvaćanje rezultira kozmičkom tragedijom u kojoj božanstvo (čovjek) biva zatočeno u materijalnom svijetu, a može se osloboditi jedino čuvanjem znanja (Gnoze) koje se otkriva samo duhovno nadmoćnim osobama ili interakcijom s transcendentalnim glasnikom iz sfere duhovnog. Ujedinjenjem fizičkih želja i asketizma zajedno s mističnim ritualima inicijacije i pročišćenja oslobađa se besmrtna duša vjernika zatočena u fizičkom tijelu.
(5) Šet i njegovo potomstvo do velikog potopa: Šet → Enoš → Kenan →Mahalaleh → Jered → Henok → Metušalah → Lamek → Noa.
(6) Zar stvari ne stoje ovako, Simija? Ako naime postoji ono o čemu mi stalno govorimo, lijepo i dobro i svako takovo bivstvo, i ako na njih prenosimo sve što smo iskusili osjetilima, kao na nešto što nam je otprije na raspolaganju i što iznalazimo kao svoje, i ako sve osjetno usporedimo s onim bivstvom, onda mora kao što je ono, i naša duša postojati već prije našega rođenja. Ako pak ona bivstva ne postoje, onda je i ovo naše argumantiranje bilo uzaludno. U ovom navodu iz Fedona Platon želi naglasiti kako duša prije nego što stupi u proces osjetnog zamjećivanja iskustvenih stvari već raspolaže znanjem o idejama pomoću kojih spoznaje ono što na prvi pogled izgleda kao realnost, a zapravo bi bez prenošenja na ideje izgledalo kao bezlična masa. Tek prenošenjem vlastitih osjetilnih zamjedbi na ideje, mi zapravo spoznajemo stvari određivanjem njihova značenja i utvrđivanjem njihova identiteta.
Literatura:
01. Cesare Ripa, Ikonologija, Laus, Split, 2000.
02. Ernst H. Gombrich, Art and Illusion – A Study in the Psychology of Pictorial Representation, Phaidon Press, London, 2004.
03. Ernst H. Gombrich, Icones Symbolicae: Philosophies of Symbolism and their Bearing on Art, iz Symbolic Images, Studies in the art of the Renaissance, Phaidon, London, 1975.
04. Hermes Trismegistos (?), Corpus Hermeticum, Cid-nova, Zagreb, 2004.
05. James Hall, Riječnik tema i simbola u umjetnosti, Školska knjiga, Zagreb, 1998.
06. Michael Ann Holly, Unwriting Iconology iz Iconography at the Crossroads, Princeton University Press, Princeton, 1993.
07. Nives Delija Trešćec, Platonova kritika umjetnosti, Naklada Jurčić, Zagreb, 2005.
08. Platon, Fedon, Naklada Jurčić, Zagreb, 1996.
09. Roob Alexander, The Hermetic Museum: Alchemy & Mysticism, Taschen, Köln, 2006.