Igor Gržetić

LINKIN6 [art]: Platforma umrežavanja / suvremena grafika, crtež i slika

Uncategorized

Podjeli | Share

Linkin6 [art] naziv je projekta koji kroz šest izložbi predstavlja platformu umrežavanja netradicionalnih, suvremenih izričaja u grafici, crtežu i slici. Izričaja koji nadilaze klasične koncepcije, a svojom multimedijalnošću, intermedijalnošću i transdisciplinarnošću, osviještenim autorskim pristupom i prije svega suvremenim medijima uvode u umjetnost novi način vizualne komunikacije. U ovom projektu umjetnici spajaju razlicite medije, tehnike i discipline. Ipak, osnov im je najčešće grafika, kojoj prigrljuju crtež, fotografiju, kolaž, video ili kompjutor, stvarajući instalacije, ambijente, ili site specific, tako kreirajući harmonične medijske suživote. Uz neospornu i uzbudljivu raznolikost poetika, rukopisa i osobnih izričaja autora, postoji među njima i mnogo toga zajedničkoga što ih je umrežilo u Linkin6 [art]. Odlučujuća je međutim bila činjenica da izlaze iz svih okvira tradicionalnih pristupa i tehnike, te da eksperimentiraju – i to u području i grafike i crteža i slikarstva. U suvremenu grafiku se danas ubraja sve što je otisnuto, strojno umnoženo i tiskano. Ona može biti objekt [skulptura, art-knjiga], može predstavljati iskorak u drugu disciplinu, ili može biti nadgradnja nekom drugom mediju. Ograničenja koja je propisivala tradicionalna grafika više ne postoje, a zbog novih tehnologija uvedene su nove kategorije [trodimenzionalnost, nepostojanost u mediju, negacija principa umnožljivosti, neodredljivost koncepta otiskujuće površine - može biti drvena ploča, metal, kamen, ekran, digitalna baza podataka], pa više nema ekskluzivnosti kanonskog odnosa površine s koje se otiskuje i otiska. Suvremena grafička tehnika sad može biti i digitalni print, fotografija i tisak. Pritom su digitalni mediji anulirali klasičnu signaturu i numeraciju, te u potpunosti promijenili percepciju [slika je programirana preko ekrana, računala, televizije, ili videa - kompjutorska grafika]. U grafici danas [kao u suvremenoj umjetnosti uopće] više ne govorimo u terminima likovne, nego vizualne kulture, jer ona se u našem vremenu odnosi na mnogo šire područje života i djelovanja. I pojam slike se proširio, podrazumijevajući ne samo vizualnu nego i mentalnu sliku; koncepciju i ideju. Cjelokupna suvremena umjetnost tako postaje izazovni iskustveni odraz individualne slike životne zbilje; medij s beskrajnim mogućnostima propitivanja, otvarajući se pred umjetnicima kao svojevrsni “research laboratory”. Video-umjetnost i kompjutorska umjetnost [kompjutorska grafika] uspjele su uvelike promijeniti percepciju svijeta, transformirajući SLIKU [image] u INFORMACIJU [data]. Generirana iz tehničke informacije, “slika” se tako približila životu i čovjeku, komunicirajući pomoću novih medija širokim krugom korisnika. Pritom su i teme koje umjetnike danas okupiraju za naše vrijeme suvremene i aktualne: tu je s jedne strane problematika svakodnevice koja nas okružuje, a s druge naša intima, naše emocije i naša individualna i kolektivna sjećanja, koja arhiviramo u podsvijesti, a onda ih povremeno, kao “data recovery”, povlačimo iz memorije, reorganiziramo i interpretiramo u novim medijima pomoću novih informacijsko-komunikacijskih sustava [valja se ovdje prisjetiti kako se i Venecijanski bijenale 2013. koncepcijski bavio vrlo važnom temom arhiviranja individualne i kolektivne prošlosti, te čuvanja memorije, kao temelja umjetničke inspiracije, za budućnost]. Mnogo od ovdje rečenoga o suvremenoj grafici, vrijedi i za suvremeni crtež i sliku, što dokazuje i šest autora i njihovih projekata umreženih u Linkin6 [art]. Ono što im je svima zajedničko je da, odvajajući se od klasičnoga grafičkog pristupa i priklanjajući se eksperimentu nadilaze medijska ograničenja, odašiljući pritom gust i slojevit vizualni doživljaj – ali i sugestivnu poruku. Ipak, premda se primarno bave novim medijima i novim tehnologijama, većina ovih umjetnika i dalje se djelomično oslanja na klasične grafičke tehnike, nikad ih u potpunosti ne napuštajući, nego se na njih u svom stvaralaštvu nadovezujući. Spajajući staro i novo, te tako sa svojim medijem polemizirajući [primjerice spajajući grafičku misao sa slikarskom realizacijom, ili grafiku s verbalno-fotografskim dodatkom] i time utirući put jednoj novoj poetici i osobnoj vizualnoj estetici.

ANDREA STANIČIĆ“Granice” [site specific instalacije od kombinacija slika, kompjutorskih grafika i fotografija]. Autorica istražuje temu granica u najširem smislu: mentalne, fizičke, duhovne, medijske; granice između privatnoga i javnoga, te prostorno – vremenske granice na mjestu događanja umjetničkoga djela [site specific].

EMANUELA SANTINI“Mind eScapes” [grafike-kolaži, u kombinaciji s crtežima i fotografijama; art-knjige]. Tema ovoga ciklusa je ljudska komunikacija/nekomunikacija [samoća, bliskost, otuđenje], pri čemu su u fokusu interesa unutarnja stanja i emocije. Autorica do njih dolazi introspekcijom [“bježanjem” u sjećanja], zahvaćajući osobna iskustva i donoseći autobiografske reminiscencije. Ali nakon toga slijedi umjetnički postupak arhiviranja memorije, što je u ove umjetnice uvijek poticaj i kôd za uzlet imaginacije. Navodeći je na na istraživanje krajnjih dosega njezinih glavnih medija – crteža i grafike, kod kojih kreće od klasičnih principa i klasičnih postavki, a svaki put završi u uzbudljivom prostoru eksperimenta.

DAMIR BABIĆ“Tko je protjerao tišinu? Srca venu” [slike, ulja na platnu]. Autor tu vizualizira svoj osobni, misaono-kontemplativni pristup razumijevanju zbilje, pri čemu je naglasak na pojmu tišine i motivu stabla. U autorovoj zbilji pozicija tišine u odnosu na buku ista je kao ona ljepote u odnosu na ružnoću. Tišina upućuje na okretanje sebi i svojoj unutrašnjosti, jer spoznavanjem sebe, spoznajemo istinsku zbilju, do čega dolazimo umom, ali i emocijama [srcem]. Tišina je prisutnost. Prisutnost u prirodi. A Babićeva prisutnost očituje se tu kroz motiv stabla, šume, lišća… Njegovi meditativni narativi prirode, s ponegdje smještenim ljudskim likom, traže zainteresiran pogled, što onda pokreće naša čula. Međutim, ta minuciozna figuracija prikazuje zbilju stvarniju od stvarne i premda je sve prepoznatljivo – sve je krajnje irealno: i prostor i vrijeme i motiv [koji je na prvi pogled akromatski, a ustvari je prepun boje]. Zato je Babićev svijet tišine njegova autorska transformacija zbilje, pri čemu se motiv može iščitavati asocijativno, metaforički i simbolički [stabla i šume su mjesta osluškivanja i spoznaje,te mjesta gdje se meditira i doživljava prosvjetljenje], ali i kao otisak autorova ritma disanja, duktusa i unutarnje energije.

MELINDA KOSTELAC“Hortikultura stanja 2” [višebojne grafike-kolaži u kombinaciji klasičnih i suvremenih bezkiselinskih grafičkih tehnika, s dodatkom tekstova, crteža, fotografija i ready-made predmeta]. Radovi ove grafičarke zanimljive su sinergije klasičnog i suvremenog pristupa grafičkome mediju, pri čemu ona voli eksperimentirati novim postupcima, uvodeći netradicionalne tehnike i materijale. Stalna tema joj je poniranje u vlastitu povijest, vlastita iskustva i djetinjstvo, otkrivajući tu onu esenciju i one sokove koji su bili presudni za razvoj njezina bića i njezina kreativnog duha. Pronalazeći u tom svom “vrtu sjećanja” [hortus =vrt], punom živih, promjenljivih, te tlom i prirodnim ambijentom uvjetovanih unutarnjih stanja, neiscrpnu inspiraciju za svoje stvaralaštvo.

IGOR GRŽETIĆ“Mediologija” [kompjutorska grafika, kolaž, reciklaža, fotografija, multimedija]. Gržetić i ovdje nastavlja s dosadašnjim istraživanjima na području novih medija, u ovom projektu istražujući vizualne i masmedijske manipulacije. Pritom pokazuje ogromne mogućnosti suvremenih medija i alata, koji mijenjajući percepciju manipuliraju osjetilima, stalno nas uvjeravajući u zbilju koja je ustvari iskrivljena, iluzivna i zbog virtualne prirode medija – hibridna. Autor nam znalački “modificira pogled” [ali i sva ostala čula] metamorfozama, simulacijama, “iskošenjima”, replikacijama i sinestezijama, da bi na kraju redizajnirao stvarnost i kreirao novu zbilju. A u njoj dobiva na važnosti i sve ono što je pohranjeno u memoriji podsvijesti, zaboravljeno i možda odbačeno kao “smeće”, do čega međutim Gržetić poseže kao za starim datotekama na kompjutoru, na način “data recovery” – pronalazeći, obnavljajući i reciklirajući različite prostorno-vremenske vizualne podatke, te najposlije medijski generirajući simulakrum zbilje drukčije estetike.

IVA GOBIĆ“Geomorphs” [grafika/slijepi tisak i ready-made matrica; fotografija, video, art-knjiga]. Iva Gobić svojim grafikama izlazi iz okvira tradicionalnih grafičkih tehnika, na način da se suvremenim eksperimentom vraća – iskonima. Grafike izvodi na otvorenom, radeći u dosluhu s prirodom, s njom u suglasju uzimajući otiske stijena [treba se tu prisjetiti da je “prva grafika” - otisak ruke pretpovijesnog čovjeka na zidu njegove špilje] – i meditirajući. Tako otiskuje reljef podneblja i dokumentira njegovu geomorfologiju, arhivirajući ga i memorijski pohranjujući u unutrašnjim [galerijskim] prostorima. A sam postupak uzimanja grafičkog otiska isključivo je prirodan: kao matricu koristi stijenu, kao natapalo more, kao prešu snagu svoga tijela [stopala], a kao sušilo sunce. [Višnja Slavica Gabout]

LINKIN6 art

LINKIN6 art