Čovjek je sigurno preslika božanskog. Krist (Krišna-Oziris-Mitra-…) Trismegistos projiciran je u njegovoj trojednoj stvarnosti. On je tijelo, duh i duša. Jedno ponekad podrazumjeva drugo, a ponekad ne, ovisno o denzitetu (ukratko, sve stvarnijoj stvarnosti; sve istinitijoj istini). Biti svjestan znači živjeti u znanju ili živjeti znanje. Ali to nije samo samospoznaja već i povezivanje s univerzumom – njegovim tijelom, duhom i dušom. No, spoznavanje jednog (sebe) ujedno je i spoznavanje drugog (univerzuma), jer makrokozmos proždire mikrokozmos, da bi potonji izgradio kozmos – a kozmos to smo mi. Skica je to magije Uroborusa, zmaja koji proždire samog sebe. U konstanti kruženja (tijela, duha, duše) makrokozmosom, mikrokozmosom i kozmosom, drugim riječima univerzumom, ponekad zaboravimo svoju misiju, koncentraciju materijalizacije vlastitog poslanja. Možda, kako mnogi govore, razlog leži u uvjetovanosti matricom, koja je čovjeka beskrajno udaljila od biti, od sebe samog, ali i drugih – materije i nematerije. Jedni toga nisu svjesni, drugi jesu ali šute upravljajući matricom, dok treći viču. Upravo u rukama potonjih ključevi su novog Eona, početka tranformacije, napuštanja niže i ulaska u višu razinu postojanja. No put ka apsolutnom, kazali bi mudri, obilježen je patnjom – transom patnje, onako telemistički shvaćenim, koji nije niti jednostavan niti određen. On je u isto vrijeme iluzija i istina. Rekao bi Buda – sve je patnja, podrazumjevajući pod sve jedino one stvari koje čovjek ubraja u ugodne. Upravo se ovdje najzahvalnije suočiti s energijama dvaju likovnih senzibiliteta – onim Vedrane Valenčić i Luise Ritoše. Obije umjetnice ušle su u nepregledno polje istraživanja istine pohranjene u sebi i kozmosu. Svejedno. Iz te ektoplazmičke materije, materije ovisne o svijesti subjekta koji je projicira, didaktičkom jasnoćom, izvlače nizove zaključaka. Ti su zaključci svojevrsne teze o stvarnosti koja se u jednom trenutku pretvara u iluziju, zatim postaje ruševina, da bi se potom iznova materijalizirala u istinu. Luisa Ritoša, svojim toplim, na trenutke uznemirujuim, apstraktnim vizijama, najavljuje upravo taj trenutak – katarzu iz koje je nemoguć povratak na staro (point of no return). Ona pokašava prodrijeti u napetost koja prethodi vremenski neuhvatljivom trenutku ponora, ali i promatraču prenijeti ispočetka uglavnom nejasno uzbuđenje koje slijedi nakon buđenja. Trenutak je to još jednom uspostavljene komunikacije sa samim sobom, pa tako i univerzumom – makrokozmosom, mikrokozmosom i kozmosom. (Zapamtite da je postojanje čista radost; da su sve patnje kao sjene; one dođu i prođu; ali ima nešto što ostaje.) I dok je Ritoša svoje vizije poput filma materijalizirala u kadrove neopterećene bilo kakvom naracijom, Vedrana Valenčić posvetila se pomnoj konstrukciji simbola proizašlih iz njezina osobnog panteona. Radi se receptu koji još jednom potvrđuje kako svaka tranformacija polazi od nas samih, šireći se na univerzum, i to prema sljedećem modelu: problematizacija – liberacija – purifikacija. U skladu s njime Valečić prezentira, ikonološki složen, triptih. Najprije, ukazuje na problem – demoniziranu civilizaciju (razlog zasigurno leži u strahu) koja živi, ili bolje reći preživljava, po pravilima očito umaklim svakoj intuiciji, ali i razumu (Nuke The Christmas); potom na nužnost poniranja u vlastitu (pod)svijest (Red Elephant In The Room) kako bi se doseglo oslobođenje što možemo poistovjetiti s trenutkom odmicanja od uobičajene, matrističke, zamjedbe; a naposlijetu i pročišćenje (Masterchef Poetry), odnosno mogućnost da, čistog (evoluiranog) tijela, duha i duše, budemo spremni na jedinstvo – na konačan put prema istini. Tako biva uspostaljen kozmički ciklus gurnut u svoju beskonačnu repeticiju. [Igor Gržetić]