Igor Gržetić

U kontrapunktu: Preklapanja [BitchCraft + Između svjetova]

Uncategorized

Podjeli | Share

Projekt U kontrapunktu zamišljen je kao problemski koncept, u kojem se sučeljavanjem i združivanjem radova dvaju autora propituju efekti međusobnog djelovanja različitih medija i disciplina, različitih priča i izričaja. Autori na prvi pogled nekompatibilnih pristupa i poetika stupaju tu u svojevrsnu sinergiju i medijski dijalog, nastojeći propitati domete svojih izričaja i izazove koncepcija. Projektom je zamišljeno povezati autorske osobnosti i manje umjetničke cjeline/cikluse u intrigantna zajedništva i uvesti ih u suvremenu igru vizualnih interakcija. U ovom slučaju, u kontrapunktno medijsko i konceptualno autorsko zajedništvo povezalo se dvoje suvremenih umjetnika-grafičara, Andrea Staničić i Igor Gržetić. Oni propituju, svaki kroz svoj temat, domete novih medija, pa spajaju računalnu grafiku s drugim medijima: Andrea Staničić sa slikarstvom, a Igor Gržetić s fotografijom i kolažom; Gržetić svoju medijsku igru, kroz razne kompjutorsko-informatičke strukture, dalje prevodi i u multimediju. Diskurs je tu naglašeno komunikacijski, jer unatoč prividnim različitostima, na djelu je interakcija i razgovor, a suočavanja su iznjedrila mnoga i neočekivana mjesta doticanja, prepoznavanja – i preklapanja. Tako u toj intermedijskoj i interdisciplinarnoj orkestraciji živo komuniciraju brojne sličnosti u različitostima, pritom aktivirajući i pojačavajući energije i podražaje u svim smjerovima. Na taj način dovodeći do snažnog, zajedništvom obogaćenog polifonijskoga govora medija, koji na suvremeni način pričaju neke znane i već ispričane priče. Priče koje sad pričaju umjetnici nove generacije, vizualnim jezikom novih informacijsko-komunikacijskih tehnologija.

U suvremenoj umjetnosti upravo su novi mediji i suvremeni elektronski i internetski sustavi komunikacija i informacija oni koji su dizajneri “nove slike” i jedne nove zbilje, pa zato oni danas u umjetnosti i imaju ključnu ulogu i zauzimaju centralno mjesto. Tako se o vizualnosti i slici (image) u umjetnosti našeg vremena generalno razmišlja u relacijama novih medija. A oni konstruiraju jednu novu vizualnost, pritom oblikujući medijsku, a ne realnu zbilju. To znači zbilju generiranu i prerađenu pomoću medija, pa se ona više ne doživljava kao slika nekog stvarnog svijeta, nego kao realnost preseljena u medije i kroz medije re-prezentirana. Neminovno je da se stoga mijenja i percepcija – od one “opipljivog realnog svijeta”,  u onu “iluzivnog medijskog svijeta”. A u ovom potonjem svijetu, gdje se umjetnost povezala s visokorazvijenim znanstveno-tehnologijskim sustavima, lako je zbuniti, “izmanipulirati” i usmjeriti osjetila; lako je prevariti haptičnost i teško odrediti gdje prestaje opipljivo, a gdje počinje neopipljivo; gdje je granica realnoga i irealnoga; što je simulacija, a što zbilja. Svijet stvarnosti i svijet masmedija i u našoj svakodnevici žive zajedno, često se preklapajući, zato se i u suvremenoj umjetnosti uvelike preklapa svijet realnosti i svijet medijskih iluzija. Nova računalna umjetnost široko je prisutna u suvremenoj umjetnosti, jer umjetnost i znanost se u mnogim područjima ne samo dotiču, nego su u interakciji. Time u blisku relaciju dovode umjetničku i znanstvenu sliku svijeta. Nova paradigma slikovne komunikacije u novomedijskoj praksi otvara nove perspektive u vizualizaciji suvremene umjetnosti, istodobno estetizirajući svakodnevicu i stvarajući od nje kreativni dizajn svijeta života. Pomoću elektronskih medija slika (image) se projecira i percipira preko ekrana, čime se transformira njezina klasična vizualna struktura. Tako se maksimalno pojednostavljuje njezin proces realizacije u odnosu na onaj klasični. Kompjutor, odnosno kompjutorski sustavi, mogu jednu te istu zamisao realizirati u bilo kojoj disciplini, a onda prema konceptu sinteze različitih medija i disciplina lako povezati niz medijskih izričaja u jednu cjelinu (slikarstvo, crtež, grafiku, fotografiju, kolaž, film, animaciju, video, instalaciju…). I pritom ne biti samo alat, nego kreativno iskorišten transverzalni medijator, koji povezujući medije otvara mogućnost i beskrajnoga transformiranja slika i intervencija u njih: mutacija, metamorfoza, preklapanja, montaža, simulacija, te tako konstruiranja nove vizualne strukture. Na taj način oblikovanja nove, medijske stvarnosti, u kojoj su prostor, vrijeme i cijela zbilja dizajnirani, pa tako na neki način i manipulirani – i pretvoreni u simulakrum.

I Andrea Staničić i Igor Gržetić po vokaciji su grafičari – i oba se u ovome mediju izražavaju na suvremeni način, priklanjajući se digitalnim elektronskim medijima. Pritom oboje odlikuje vizualna rafiniranost, ali i gotovo programirana discipliniranost rada u sustavu. Oboje grade svoj izričaj na spoju kompjutorske (računalne) grafike s drugim medijima, disciplinama i pristupima – od onih klasičnih, slikarstva i fotografije, do suvremenih. I oboje se pritom kroz analitičku raščlambu poigravaju preklapanjem prostora i vremena i iluzijom zbilje. Suvremena grafika je danas područje novih sučeljavanja: sve se manje autora bavi tradicionalnim aspektima grafičkih tehnika, a svoj modus nalaze u osuvremenjenoj verziji, kompjutorskoj (računalnoj) grafici. Grafičarima nove generacije čest je izazov interakcija novih i starih medija, suvremenih i klasičnih disciplina, s naprednim tehnikama i tehnologijama, baš kao što je to slučaj i kod Andree Staničić i Igora Gržetića. Novi i klasični mediji i postupci mijašaju se tu i preklapaju, a rezultat su kompleksne vizualne strukture koje su prošle kroz digitalne elektronske sustave, pa one poput zrcala reflektiraju neku paralelnu zbilju u kojoj je jedini realni svijet onaj koji proizvode mediji. Svijet koji je i onda kad je hiperrealan iluzija – i upravo takav svojevrsna paradigma jedne nove realnosti.

Između svjetova

Ciklus Između svjetova Andree Staničić direktno se nastavlja na njezin prethodni ciklus i u nizu je istraživanja u kojima se ova autorica bavi efektima sinergija kompjutorske grafike s drugim medijima. Gdje preklapanjem digitalne i oslikane slike propituje odnos opipljivo-realnoga i iluzivno-medijskoga. U ovom slučaju radi se o kombinaciji kompjutorskog printa (koji je u podlozi) i naknadne slikarske intervencije uljenom bojom. Motivi su mješavina figurativnoga i apstraktnoga, a slika (image) djeluje poput kolaža, s figurativnim motivom na podlozi od apstraktnih mrlja boje. Pritom je ono što očekujemo da je oslikano, ustvari kompjutorski otisnuto, a ono što djeluje kao da je otisnuto – oslikano rukom. Preklapanjem klasičnog i digitalnog medija tako se preklapa i miješa ono što je u domeni fizički osjetilnoga, opipljivoga i haptičkoga – i ono što je u domeni fiktivnoga i imaginarnoga. Autorica ovdje ne opisuje istinsku zbilju, nego viđeno dekonstruira, pa elemente preslaguje, da bi najposlije od svega konstruirala jednu novu stvarnost. Tako ono viđeno ona modificira i redizajnira, a onda apstrahira u kôd i znak, u simbol i metaforu. Ukratko, u matricu jednog drugog realiteta. Stvarnost je tu nestalno dihotomna, jer jednom je dojam da je ona opipljiva, strukturirana i arhitektonična, dok je drugi put dojam da je neopipljiva i iluzivna; da klizi u simulakrum viđenoga; u neku “paralelnu zbilju između svjetova”; u neko međuzemlje, gdje se prostori i vremena međusobno preklapaju, a očišta miješaju unutar nekih drugih sustava vidljivosti. Nova je to paradigma vizualne strukture, kombinacija novomedijske digitalne slike i klasična slikarska hiperrealnost, što sve daje dojam neopipljivoga i iluzivnoga.

Preformulacijom, reinterpretacijom i drukčijim korištenjem likovnih elemenata i motiv je kod Andree Staničić dobio novo značenje. A u hermeneutici njezina djela važni su svi njegovi aspekti, kako oni vizualni, tako i oni materički i haptički; kako oni misaono-kontemplativni, oduhovljeni i introspektivni, tako i oni ekspresivni i emotivni. Mediji, postupci i pristupi se tu isprepliću i preklapaju, pa dolazi do novog osjećaja za boju, za formu i za percepciju – ali i za strukturu i materiju; za tvarnost i taktilnost. Boja jednom slijedi formu, ali je pritom transgresijski višeslojna, dok se drugi put otima mimezisu i autonomno živi svoj vlastiti, puni život, postajući samostalna i fizički realna. Postajući čulna, suptilna, zvučna i ekspresivna, snažno gibljiva i emotivno obojena, promišljeno izbalansiranih zasićenja ili pak začudno transparentnih uslojenja, s površinskim napetostima i dubinskim pulsacijama, sa svjetlosnim isijavanjima i energetskim zračenjima. Rezultat je nova medijska slika, u kojoj autorica novim medijima inventivno konstruira prostor i vrijeme, naizgled ih opipljivo uslojavajući i iluzionistički dimenzionirajući. Ono što je tu intrigantno je diskrepancija, raskorak između dvije različite zbilje – one gdje je vizualni doživljaj stvaran i one gdje je taktilnost virtualna. Između vizualne i taktilne opipljivosti. Između osjećaja neopipljive savršenosti medijskog svijeta i opipljive nesavršenosti zbilje. Između opipljivosti apstrakcije i iluzionizma hiperrealističke stvarnosti. Preklapanjem i miješanjem medija granice se rastaču i brišu, pa nas to može nagnati da se zapitamo: – U kojem svijetu, ustvari živimo? U stvarnom, virtualnom, ili između svjetova?

BitchCraft

Vežući se na ciklus Mediologija, Igor Gržetić ciklusom računalnih grafika pod tematskim nazivom BitchCraft nastavlja svoja istraživanja novomedijskih vizualnih struktura. Združujući i ovdje, vrlo sofisticirano, suvremenu tehnologiju s klasičnim i novim medijima, disciplinama i postupcima (s fotografijom, kolažom, videom i dizajnom, uz montažu, preklapanja, elektronsku obradu…), te tako konstruirajući jednu novu, transformiranu vizualnu matricu grafičkoga medija. Time u području grafike (ponovno) otvarajući neke sasvim drukčije vizure. Novi mediji i suvremeni elektronski i internetski sustavi, čijim programima, raznim aplikacijama i grafičkim editorima Gržetić vrlo promišljeno autorski upravlja, funkcioniraju tu kao dizajneri grafičke slike i konstruktori nove zbilje. Zbilje koja je prošla kroz digitalne elektronske sustave, pa je zato transformirana i ne predstavlja sliku istinske stvarnosti, nego je njezina medijska simulacija. U takvom cyber space-u, stvarnost se više ne doživljava kao predodžba realnoga svijeta, nego kao medijski posredovana slika-fetiš. Jer nije više važno prikazati zbilju, već intervencijom na matrici – fotomontažom, fotokolažom…, a ponajviše provlačenjem kroz kompjutorski sistem, promijeniti joj semantičko značenje; transformirati je i “ukositi”, što joj onda, tako modificiranoj, daje ogroman potencijal u smislu odašiljanja usmjerene poruke. Igor Gržetić to u svakom svom ciklusu radi izuzetno profinjeno; uvijek intrigantno intervenirajući na vizualnoj matrici; i uvijek kroz nju provlačeći priču čiji je diskurs angažirano aktivistički i kritički. Jer u fokusu njegova interesa su suvremene teme i suvremena problematika, čemu on prilazi s pozicije socijalne, ekološke, pa i ideološke osviještenosti. Zato ne čudi što se u ovom ciklusu pozabavio kompleksnim tematom feminizma, spojivši i preklopivši pod nazivom BitchCraft dva za to ključna i naizgled ambivalentna pojma, bitch i witch (witchcraft). Pojma koja su kroz povijest dugo vrijeme bila opterećena nekom vrstom pogrdnog, anatemskog značenja. U današnje vrijeme staro značenje je, međutim, mutiralo transformiralo se, pa su se značenja oba pojma u mnogočemu semantički približila, zadobivši novu semiotiku.

Bitch (engl.) u svom osnovnom značenju znači kurva, prostitutka. Ali danas se taj pojam transformirao i veže se uz suvremenu političku ideologiju i suvremeni svjetonazor. Svoju transformaciju i prodor u rječnik svakodnevice zahvaljuje slengu pop-kulture: filmu i hip-hop glazbi, pa je bitch postao općerašireni, kolokvijalni, familijarni izraz među mladim ženama. Međutim, postao je i svojevrsna oznaka za emancipirane, aktivistički orijentirane feministkinje. U novije vrijeme pojam bitch veže se uz popularni feminizam i “ženski identitet”, underground punk pokret, “Riot girls”, ekofeminizam, transgender feminizam, queer kulturu, antirasizam… Danas je bitch svaka žena koja “ima svoje mišljenje, glasno ga izražava, zna što hoće i zna kako to postići”. Witch (engl.) s druge strane, znači vještica, a witchcraft (engl.) vještičarenje, čaranje. Vješticama su se kroz povijest nazivale sve žene koje su se smatrale čudnima, živjele bez muškaraca, ili jednostavno bile drugačije. Optuživalo ih se za pakt s vragom, pa su im se pripisivale sve neobjašnjive pojave i za njih ih se sudilo. U srednjovjekovnoj Europi se smatralo da su vještice ponajprije žene koje su u dosluhu s vragom, pa su ih progonili, mučili i spaljivali na lomači. Papa Incent VIII 1484. godine donio je zloglasnu povelju o vješticama, temeljem koje je tijekom 15., 16. i 17. stoljeća osuđeno i spaljeno oko 500.000 žena. U suvremeno doba pojam witchcraft se preklopio s pojmom wicca, a vještičarstvo se više ne odnosi na čaranje, nego na neopaganizam, kult koji slavi život i plodnost. Wicca se temelji na obožavanju prirode, a svoje rituale izvodi iz godišnjih doba i ciklusa Sunca i Mjeseca, te obožavanja boginje Majke Zemlje/Majke Prirode. Glavni simbol je pentagram. “Vještice” wicce su vegetarijanke i na taj način izražavaju svoju privrženost prirodi i životinjama. Wicca kao praksa u posljednje se vrijeme povezuje s feminističkom i queer teorijom, kao i s novim društvenim pokretima i aktivizmom.

Igor Gržetić se tu poigrava značenjima, preklapajući ih, umnažajući i okrećući, sljubljujući ono ritualno i ono suvremeno, prošlo i današnje. A onda svu slojevitost te priče rekontekstualizira, pa kad svoja djela, kao spoj specifičnih vizualnih i sintaktičkih struktura, propušta kroz digitalne medije, mijenja u njima prostor, zbilju – i sjećanje. Nalik kompjutorskoj operaciji “data recovery” (povrat podataka iz memorije), s tim što je to ovdje povratak podataka iz povijesti, na kojima je onda izvršena modifikacija i suvremeni refreshment. A oni tu nose oznake umjetničkog rada. [Višnja Slavica Gabout]

Dio kataloga: U kontrapunktu: Preklapanja

 

U kontrapunktu: Preklapanja - logo izložbe BitchCraft

U kontrapunktu: Preklapanja - logo izložbe BitchCraft

Igor Gržetić, BitchCraft 1

Igor Gržetić, BitchCraft 1

Igor Gržetić, BitchCraft 1

Igor Gržetić, BitchCraft 1

Igor Gržetić, BitchCraft 1

Igor Gržetić, BitchCraft 1

Igor Gržetić, BitchCraft 1

Igor Gržetić, BitchCraft 1

Igor Gržetić, BitchCraft 1

Igor Gržetić, BitchCraft 1

Igor Gržetić, BitchCraft 1

Igor Gržetić, BitchCraft 1

Igor Gržetić, BitchCraft 1

Igor Gržetić, BitchCraft 1

Igor Gržetić, BitchCraft 1

Igor Gržetić, BitchCraft 1

Igor Gržetić, BitchCraft 1

Igor Gržetić, BitchCraft 1

Igor Gržetić, BitchCraft 2

Igor Gržetić, BitchCraft 2

Igor Gržetić, BitchCraft 3

Igor Gržetić, BitchCraft 3

Igor Gržetić, BitchHunt

Igor Gržetić, BitchHunt

Igor Gržetić, BitchHunt

Igor Gržetić, BitchHunt

Igor Gržetić, BitchHunt

Igor Gržetić, BitchHunt

Igor Gržetić, BitchHunt

Igor Gržetić, BitchHunt

Igor Gržetić, Hell Awaits

Igor Gržetić, Hell Awaits