LINKIN6 [art]: Metafizika povezivanja
Povezivanje [linking] sigurno možemo smatrati obrascem na kojeg neprestano nalijećemo. Unatoč činjenici što postojimo u prividno globaliziranom svijetu osjećam da povezivanje na bilo kojoj od fizičkih razina naše često zbunjujuće stvarnosti [nazovimo je zasad tako iako mi se čini da polako otkriva karakter iluzije] postaje sve teže, usudio bih se reći i neugodnije. Međutim, taj materijalni dio beskonačnog spektra zbilje, danas opterećen smetnjama koje nas sve intenzivnije pomiču s ionako zahtjevnog puta samospoznaje [kao jedinog preduvjeta samorealizacije] postaje sve nezahvalniji u materijaliziranju utopije bilo kojeg oblika socijalne interakcije. Ovdje na raspolaganju ostaje tek Gombrichov model društvenog testa koji nas, kako bi minimalizirao zatečenost, priprema na egzistiranje u okolnostima čije su strane definirane nepreglednim morem naslijeđenih normi. Drugim riječima, relativno brzo spoznajemo kako sve naše postupke učiniti društveno prihvaćenim. Skeniranjem tako postavljene stvarnosti [još jednom podsjećam na Barkleyev idealizam], nameće se pitanje značenja i uloge individue, i to one povezane s antipodom čovjekove tjelesne biti. Ako prihvatimo Leibnizovu spoznaju, um, iz kojeg pretpostavimo navire individualnost [priča o sadržaju], i fizičko tijelo [priča o formi] pokazuju različit ontološki status, odnosno jedno na drugo uzročno ne utječu. Prema tome, život naše nematerijalne, nefizičke biti teče usporedno s onim materijalne. Prihvaćanjem ove dualističke vizije svijeta otvaraju se neslućene mogućnosti povezivanja mimo one naizgled nešto opipljivije, fizičke razine. Nije li stoga umjetnost, kao dijete čovjekovih mikrokozmičkih sila, jedan od gotovo idealanih motiva za spoznavanje metafizike povezivanja? Odgovor pozitivnog predznaka bio je dovoljan da se povežu individue koje dijele zajednički poriv; poriv za preciznim seciranjem, kako društvenih [socioloških i psiholoških] fenomena, tako i vlastitih introspektivnih akcija, koristeći, u naletu stvaralačkog poriva, širok spektar medija, posrednika. Iako ostajući, barem duhom, u polju jedne od najkontroverznijih likovnih disciplina – grafike.
Semiotika govori o kodu kao o znakovnom nizu koji upućuje na poruku. “Hortikultura stanja 2” Melinde Kostelac nastavak je istraživanja slojevite vizualne komunikacije [kao spleta međusobno povezanih poruka] zasnovane na perceptivnim, ikonografskim i kodovima nesvjesnog, kako ih je jednom definirao Eco. Prvospomenuti uspostavlja uvjete zamjedbe, slijedeći odnose označenog i označitelja u ikoničkom znaku, dok potonji ukazuje na specifične psihološke situacije. Grafički listovi Melinde Kostelac, ako ih tako gledamo ili možda bolje rečeno čitamo, isprva otkrivaju splet apstratnih obrazaca dopunjenih riječju materijaliziranim impresijama, da bi nas rezultat aktiviranog sistema kodiranja [projiciranja], doveo do prepoznavanja autoričinog memorijskog idioma.
Fenomen transformacije tematizira i “Mediologija” Igora Gržetića. No, dok grafički niz Melinde Kostelac govori u prilog transformiranju potaknutom čovjekovim misaonim mehanizmima [posredstvom kadrova koji potenciraju specifična značenja], računalno-grafički ekspereminti što ih združuje “Mediologija’” ukazuju na gotovo alkemijski karakter fizičke dimenzije koda [poruke]. Veći dio vizualnih jedinica samog postava nastao je agresivnom reciklažom internetskog [uglavnom kvazi-pornografskog] materijala, stapajući se potom u kaotične vizuale koji bivaju inputom za stvaranje novih zvučnih i jezičnih matrica [autorica potonjih je Vedrana Valenčić]. No unatoč različitom pojavnom karakteru tako formiranih poruka, isti im modul [subliminal], kao subjekt reciklaže, ako poslušamo Freuda, omugućuje prodor u [pod]svijest. I ovdje iznova otkrivamo transformaciju, i to onu promatrača uzrokovanu manipulacijom njegove [pod]svijesti, što još jednom aludira na skrivene potencijale spomenute drevne prakse.
Igranje porukom u fokusu je interesa i Emanuele Santini. Međutim u njezinom slučaju, grafike, crteži, kolažirane fotografije i ostali uglavnom intermedijalni, likovno-lingvistički, artefakti [“Mind eScapes”], podsjetnik su trenutaka osobne revizije. Demonstriranje pozicioniranja između dviju krajnosti [zajedništva i samoće; eksploatacije i intime; ekstrovertnosti i introvertnosti; prošlosti i sadašnjosti] te spoznaja da treniranjem vlastite imaginacije možemo prodrijeti u dotad nepoznato polje samospoznaje tek su neki od motiva iz pozamašnog korpusa autoričinog bijega u čistu introspekciju. Posebno intrigira želja da se već postojećim jezičnim modulima, dekontekstualizacijom, priskrbi nova značenja. Pretvarajući diskurzivni u metajezik.
Hvatanjem Tišine [“Tko je protjerao tišinu? Srca venu”], kao jedne od najprisutnijih segmenata čovjekove metafizičke biti, zaokupljen je Damir Babić. Svojim monokromnim ambijentima ukazuje na moguću posljedicu kontemplacije: shvaćanje kako je zamjedba svijeta, uglavnom opterećena gustom koncentracijom naših iskusatava [o čemu potom ovise ideje, mišljenja i znanja], u dubokoj koliziji s onime što istinska [zen] pojavnost jest. Upravo Tišina, iz koje se budi potreba za samospoznajom, otvara mogućnost razbijanja debelih stjenki holograma i poticanja katarze nakon koje ostajemo sami sa stvarnošču; sami sa sobom.
O nešto drugačijem modelu napuštanja naslijeđenih obrazaca [manje metafiziči], govore i “Granice” Andree Staničić. Njezine doslikane računalne grafike i igranje kontekstom u formi fotografske instalacije upućuju na želju za dokidanjem pravila prostorvremena ili barem za njihovim drugačijim shvaćanjem. Niz gotovo minijaturnih prozora otvorenih prema horizontu, poput kakvog otisaka odrađene meditacije, ulaze u interijer galerije spretno manipulirajući dimenzijom prostora, dok beskrajni slijed zatvorenog kruga priziva negiranje dimenzije vremena. Zanemarivanjem upravo tih konstanti otvaraju se i druge alternative, pa tako i mogućnost preplitanja krajnosti koje prepoznajemo [ili barem tako mislimo] kao javno i intimno.
Eksperimenti Ive Gobić [“Geomorphs”] manipuliraju esencijom prirode koju možemo osjetiti u otiscima demonstracije njezinih sila bilo doslovnim prenošenjem segmenata površine stijena ili profinjenim reljefnim crtežima nastalim [režiranim] djelovanjem mora. Dio je to interesa usmjerenog ka otkrivanju, u isto vrijeme, stvaralačke i razaralačke snage prirode čiji su prepisani potencijali formirali talismane jedinstvenog koda. Primordijalna snaga iskorištenih elemenata [u ovom slučaju zemlje i vode] tako je još jednom postala žarištem inspiracije koja se dijelom prelila u ritual. [Igor Gržetić]
Krčki val: LINKIN6 [art]
Melinda Kostelac | Hortikultura stanja 2
Andrea Staničić | Granice
Igor Gržetić | Mediologija
Igor Gržetić | Mediologija
Igor Gržetić | Mediologija
Igor Gržetić | Mediologija
Igor Gržetić | Mediologija
Iva Gobić | Geomorphs
Damir Babić | Tko je protjerao tišinu? Srca venu
Emanuela Santini | Mind eScapes
LINKIN6 [art]: Platforma umrežavanja / suvremena grafika, crtež i slika
Linkin6 [art] naziv je projekta koji kroz šest izložbi predstavlja platformu umrežavanja netradicionalnih, suvremenih izričaja u grafici, crtežu i slici. Izričaja koji nadilaze klasične koncepcije, a svojom multimedijalnošću, intermedijalnošću i transdisciplinarnošću, osviještenim autorskim pristupom i prije svega suvremenim medijima uvode u umjetnost novi način vizualne komunikacije. U ovom projektu umjetnici spajaju razlicite medije, tehnike i discipline. Ipak, osnov im je najčešće grafika, kojoj prigrljuju crtež, fotografiju, kolaž, video ili kompjutor, stvarajući instalacije, ambijente, ili site specific, tako kreirajući harmonične medijske suživote. Uz neospornu i uzbudljivu raznolikost poetika, rukopisa i osobnih izričaja autora, postoji među njima i mnogo toga zajedničkoga što ih je umrežilo u Linkin6 [art]. Odlučujuća je međutim bila činjenica da izlaze iz svih okvira tradicionalnih pristupa i tehnike, te da eksperimentiraju – i to u području i grafike i crteža i slikarstva. U suvremenu grafiku se danas ubraja sve što je otisnuto, strojno umnoženo i tiskano. Ona može biti objekt [skulptura, art-knjiga], može predstavljati iskorak u drugu disciplinu, ili može biti nadgradnja nekom drugom mediju. Ograničenja koja je propisivala tradicionalna grafika više ne postoje, a zbog novih tehnologija uvedene su nove kategorije [trodimenzionalnost, nepostojanost u mediju, negacija principa umnožljivosti, neodredljivost koncepta otiskujuće površine - može biti drvena ploča, metal, kamen, ekran, digitalna baza podataka], pa više nema ekskluzivnosti kanonskog odnosa površine s koje se otiskuje i otiska. Suvremena grafička tehnika sad može biti i digitalni print, fotografija i tisak. Pritom su digitalni mediji anulirali klasičnu signaturu i numeraciju, te u potpunosti promijenili percepciju [slika je programirana preko ekrana, računala, televizije, ili videa - kompjutorska grafika]. U grafici danas [kao u suvremenoj umjetnosti uopće] više ne govorimo u terminima likovne, nego vizualne kulture, jer ona se u našem vremenu odnosi na mnogo šire područje života i djelovanja. I pojam slike se proširio, podrazumijevajući ne samo vizualnu nego i mentalnu sliku; koncepciju i ideju. Cjelokupna suvremena umjetnost tako postaje izazovni iskustveni odraz individualne slike životne zbilje; medij s beskrajnim mogućnostima propitivanja, otvarajući se pred umjetnicima kao svojevrsni “research laboratory”. Video-umjetnost i kompjutorska umjetnost [kompjutorska grafika] uspjele su uvelike promijeniti percepciju svijeta, transformirajući SLIKU [image] u INFORMACIJU [data]. Generirana iz tehničke informacije, “slika” se tako približila životu i čovjeku, komunicirajući pomoću novih medija širokim krugom korisnika. Pritom su i teme koje umjetnike danas okupiraju za naše vrijeme suvremene i aktualne: tu je s jedne strane problematika svakodnevice koja nas okružuje, a s druge naša intima, naše emocije i naša individualna i kolektivna sjećanja, koja arhiviramo u podsvijesti, a onda ih povremeno, kao “data recovery”, povlačimo iz memorije, reorganiziramo i interpretiramo u novim medijima pomoću novih informacijsko-komunikacijskih sustava [valja se ovdje prisjetiti kako se i Venecijanski bijenale 2013. koncepcijski bavio vrlo važnom temom arhiviranja individualne i kolektivne prošlosti, te čuvanja memorije, kao temelja umjetničke inspiracije, za budućnost]. Mnogo od ovdje rečenoga o suvremenoj grafici, vrijedi i za suvremeni crtež i sliku, što dokazuje i šest autora i njihovih projekata umreženih u Linkin6 [art]. Ono što im je svima zajedničko je da, odvajajući se od klasičnoga grafičkog pristupa i priklanjajući se eksperimentu nadilaze medijska ograničenja, odašiljući pritom gust i slojevit vizualni doživljaj – ali i sugestivnu poruku. Ipak, premda se primarno bave novim medijima i novim tehnologijama, većina ovih umjetnika i dalje se djelomično oslanja na klasične grafičke tehnike, nikad ih u potpunosti ne napuštajući, nego se na njih u svom stvaralaštvu nadovezujući. Spajajući staro i novo, te tako sa svojim medijem polemizirajući [primjerice spajajući grafičku misao sa slikarskom realizacijom, ili grafiku s verbalno-fotografskim dodatkom] i time utirući put jednoj novoj poetici i osobnoj vizualnoj estetici.
ANDREA STANIČIĆ – “Granice” [site specific instalacije od kombinacija slika, kompjutorskih grafika i fotografija]. Autorica istražuje temu granica u najširem smislu: mentalne, fizičke, duhovne, medijske; granice između privatnoga i javnoga, te prostorno – vremenske granice na mjestu događanja umjetničkoga djela [site specific].
EMANUELA SANTINI – “Mind eScapes” [grafike-kolaži, u kombinaciji s crtežima i fotografijama; art-knjige]. Tema ovoga ciklusa je ljudska komunikacija/nekomunikacija [samoća, bliskost, otuđenje], pri čemu su u fokusu interesa unutarnja stanja i emocije. Autorica do njih dolazi introspekcijom [“bježanjem” u sjećanja], zahvaćajući osobna iskustva i donoseći autobiografske reminiscencije. Ali nakon toga slijedi umjetnički postupak arhiviranja memorije, što je u ove umjetnice uvijek poticaj i kôd za uzlet imaginacije. Navodeći je na na istraživanje krajnjih dosega njezinih glavnih medija – crteža i grafike, kod kojih kreće od klasičnih principa i klasičnih postavki, a svaki put završi u uzbudljivom prostoru eksperimenta.
DAMIR BABIĆ – “Tko je protjerao tišinu? Srca venu” [slike, ulja na platnu]. Autor tu vizualizira svoj osobni, misaono-kontemplativni pristup razumijevanju zbilje, pri čemu je naglasak na pojmu tišine i motivu stabla. U autorovoj zbilji pozicija tišine u odnosu na buku ista je kao ona ljepote u odnosu na ružnoću. Tišina upućuje na okretanje sebi i svojoj unutrašnjosti, jer spoznavanjem sebe, spoznajemo istinsku zbilju, do čega dolazimo umom, ali i emocijama [srcem]. Tišina je prisutnost. Prisutnost u prirodi. A Babićeva prisutnost očituje se tu kroz motiv stabla, šume, lišća… Njegovi meditativni narativi prirode, s ponegdje smještenim ljudskim likom, traže zainteresiran pogled, što onda pokreće naša čula. Međutim, ta minuciozna figuracija prikazuje zbilju stvarniju od stvarne i premda je sve prepoznatljivo – sve je krajnje irealno: i prostor i vrijeme i motiv [koji je na prvi pogled akromatski, a ustvari je prepun boje]. Zato je Babićev svijet tišine njegova autorska transformacija zbilje, pri čemu se motiv može iščitavati asocijativno, metaforički i simbolički [stabla i šume su mjesta osluškivanja i spoznaje,te mjesta gdje se meditira i doživljava prosvjetljenje], ali i kao otisak autorova ritma disanja, duktusa i unutarnje energije.
MELINDA KOSTELAC – “Hortikultura stanja 2” [višebojne grafike-kolaži u kombinaciji klasičnih i suvremenih bezkiselinskih grafičkih tehnika, s dodatkom tekstova, crteža, fotografija i ready-made predmeta]. Radovi ove grafičarke zanimljive su sinergije klasičnog i suvremenog pristupa grafičkome mediju, pri čemu ona voli eksperimentirati novim postupcima, uvodeći netradicionalne tehnike i materijale. Stalna tema joj je poniranje u vlastitu povijest, vlastita iskustva i djetinjstvo, otkrivajući tu onu esenciju i one sokove koji su bili presudni za razvoj njezina bića i njezina kreativnog duha. Pronalazeći u tom svom “vrtu sjećanja” [hortus =vrt], punom živih, promjenljivih, te tlom i prirodnim ambijentom uvjetovanih unutarnjih stanja, neiscrpnu inspiraciju za svoje stvaralaštvo.
IGOR GRŽETIĆ – “Mediologija” [kompjutorska grafika, kolaž, reciklaža, fotografija, multimedija]. Gržetić i ovdje nastavlja s dosadašnjim istraživanjima na području novih medija, u ovom projektu istražujući vizualne i masmedijske manipulacije. Pritom pokazuje ogromne mogućnosti suvremenih medija i alata, koji mijenjajući percepciju manipuliraju osjetilima, stalno nas uvjeravajući u zbilju koja je ustvari iskrivljena, iluzivna i zbog virtualne prirode medija – hibridna. Autor nam znalački “modificira pogled” [ali i sva ostala čula] metamorfozama, simulacijama, “iskošenjima”, replikacijama i sinestezijama, da bi na kraju redizajnirao stvarnost i kreirao novu zbilju. A u njoj dobiva na važnosti i sve ono što je pohranjeno u memoriji podsvijesti, zaboravljeno i možda odbačeno kao “smeće”, do čega međutim Gržetić poseže kao za starim datotekama na kompjutoru, na način “data recovery” – pronalazeći, obnavljajući i reciklirajući različite prostorno-vremenske vizualne podatke, te najposlije medijski generirajući simulakrum zbilje drukčije estetike.
IVA GOBIĆ – “Geomorphs” [grafika/slijepi tisak i ready-made matrica; fotografija, video, art-knjiga]. Iva Gobić svojim grafikama izlazi iz okvira tradicionalnih grafičkih tehnika, na način da se suvremenim eksperimentom vraća – iskonima. Grafike izvodi na otvorenom, radeći u dosluhu s prirodom, s njom u suglasju uzimajući otiske stijena [treba se tu prisjetiti da je “prva grafika” - otisak ruke pretpovijesnog čovjeka na zidu njegove špilje] – i meditirajući. Tako otiskuje reljef podneblja i dokumentira njegovu geomorfologiju, arhivirajući ga i memorijski pohranjujući u unutrašnjim [galerijskim] prostorima. A sam postupak uzimanja grafičkog otiska isključivo je prirodan: kao matricu koristi stijenu, kao natapalo more, kao prešu snagu svoga tijela [stopala], a kao sušilo sunce. [Višnja Slavica Gabout]
LINKIN6 art
Sedmi međunarodni znanstveni skup ikonografskih studija
IKONOLOGIJA NA RASKRŠĆU
Rijeka, 23. i 24. svibnja 2013. g.
Program:
ČETVRTAK, 23. svibnja 2013. g.
09.30 – 19.00 Filozofski fakultet
Kampus Trsat, Rijeka, dvorana 006
PETAK, 24. svibnja 2013. g.
09.30 – 19.00 Filozofski fakultet
Kampus Trsat, Rijeka, dvorana 006
Sedmi međunarodni znanstveni skup ikonografskih studija: plakat
Sedmi međunarodni znanstveni skup ikonografskih studija: program
Sedmi međunarodni znanstveni skup ikonografskih studija - Ikonologija na raskršću
Izložba GraficaRi u riječkom Malom salonu
U ponedjeljak, 18. veljače, s početkom u 19.00 sati, u riječkom Malom salonu, otvara se izložba grafika GraficaRi. Na izložbi, koja ostaje otvorena do 28. veljače, mogu se pogledati radovi 37 umjetnika različitih grafičkih tehnika. Idejni pokretači i realizatori izložbe grafika GraficaRi su mlade umjetnice Sabina Begović, Dajana Radoš i Sunčana Simichen. Upoznate i inspirirane s Riječkom grafičkom školom, te bogatom grafičkom poviješću grada Rijeke krenule su u kreiranje projekta s ciljem povezivanja studenata i mladih afirmiranih i neafirmiranih umjetnika koji se bave grafičkim medijem, odnosno predstavljanja grafičke umjetnosti široj javnosti kroz tradicionalni i suvremeni pristup.
Projekt je pokrenut radi afirmacije mladih umjetnika i studenata kojima se pruža mogućnost da izlažu u jednoj od renomiranih riječkih galerija Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Malom salonu. Samim time mladi likovni stvaraoci imaju priliku da svoj rad predstave drugima te upoznaju rad mladih umjetnika iz drugih krajeva Hrvatske i ostalih Umjetničkih akademija. Prijavljivanje na likovne natječaje i izlaganje radova je od velike važnosti za napredak umjetnika. Na taj način mladi izlagač predstavlja svoj rad široj publici, potvrđuje svoju kvalitetu te obogaćuje životopis što mu kasnije uvelike pomaže u pronalasku posla u struci.
Iz različitih krajeva Hrvatske prijavilo se 75 autora sa 155 radova, različitih grafičkih tehnika. Radove je selektiralo stručno povjerenstvo za odabir radova u sastavu od pet članova, tri uvažena stručnjaka – Maja Franković, Letricija Linardić i Daina Glavočić te dvije organizatorice izložbe Sunčana Simichen i Dajana Radoš. Žiriranje je provedeno u dvije faze, prva preko digitalnih prikaza apliciranih prijava, a druga preko originalnih radova odabranih autora. U konačnici je odabrano 37 autora čiji će radovi biti predstavljeni u Malom salonu: Ana Hrćan, Ana Sabolić, Andreja Vivoda, Anja Sušanj, Dajana Ososlija, Damir Sobota, Dora Bakek, Dora Vukičević, Dragana Kružić, Duje Medić, Ena Đelmo, Igor Gržetić, Ivana Gagić Kičinbači, Ivana Stepan, Ivna Bruck, Jasmin Mišković, Katarina Fabijanić, Kristina Pongrac i Petra Pletikos, Maja Rožman, Maja Zemunik Mužinić, Marija Lopac, Marija Marijanović, Marta Vučković, Matej Bosnić, Matko Antolčić, Mirna Oštarić Kerr, Monika Rajkovača, Nikola Hrastinski, Sanja Hamm, Tamara Meščić, Tihana Gržanić, Tijana Mihailović, Tina Pavoković, Valentina Grubačević, Vanja Jović i Vesna Gašparić.
Subliminal 01
GraficaRi, postav
GraficaRi, postav
GraficaRi, postav
Ljekovitost transa patnje
Čovjek je sigurno preslika božanskog. Krist (Krišna-Oziris-Mitra-…) Trismegistos projiciran je u njegovoj trojednoj stvarnosti. On je tijelo, duh i duša. Jedno ponekad podrazumjeva drugo, a ponekad ne, ovisno o denzitetu (ukratko, sve stvarnijoj stvarnosti; sve istinitijoj istini). Biti svjestan znači živjeti u znanju ili živjeti znanje. Ali to nije samo samospoznaja već i povezivanje s univerzumom – njegovim tijelom, duhom i dušom. No, spoznavanje jednog (sebe) ujedno je i spoznavanje drugog (univerzuma), jer makrokozmos proždire mikrokozmos, da bi potonji izgradio kozmos – a kozmos to smo mi. Skica je to magije Uroborusa, zmaja koji proždire samog sebe. U konstanti kruženja (tijela, duha, duše) makrokozmosom, mikrokozmosom i kozmosom, drugim riječima univerzumom, ponekad zaboravimo svoju misiju, koncentraciju materijalizacije vlastitog poslanja. Možda, kako mnogi govore, razlog leži u uvjetovanosti matricom, koja je čovjeka beskrajno udaljila od biti, od sebe samog, ali i drugih – materije i nematerije. Jedni toga nisu svjesni, drugi jesu ali šute upravljajući matricom, dok treći viču. Upravo u rukama potonjih ključevi su novog Eona, početka tranformacije, napuštanja niže i ulaska u višu razinu postojanja. No put ka apsolutnom, kazali bi mudri, obilježen je patnjom – transom patnje, onako telemistički shvaćenim, koji nije niti jednostavan niti određen. On je u isto vrijeme iluzija i istina. Rekao bi Buda – sve je patnja, podrazumjevajući pod sve jedino one stvari koje čovjek ubraja u ugodne. Upravo se ovdje najzahvalnije suočiti s energijama dvaju likovnih senzibiliteta – onim Vedrane Valenčić i Luise Ritoše. Obije umjetnice ušle su u nepregledno polje istraživanja istine pohranjene u sebi i kozmosu. Svejedno. Iz te ektoplazmičke materije, materije ovisne o svijesti subjekta koji je projicira, didaktičkom jasnoćom, izvlače nizove zaključaka. Ti su zaključci svojevrsne teze o stvarnosti koja se u jednom trenutku pretvara u iluziju, zatim postaje ruševina, da bi se potom iznova materijalizirala u istinu. Luisa Ritoša, svojim toplim, na trenutke uznemirujuim, apstraktnim vizijama, najavljuje upravo taj trenutak – katarzu iz koje je nemoguć povratak na staro (point of no return). Ona pokašava prodrijeti u napetost koja prethodi vremenski neuhvatljivom trenutku ponora, ali i promatraču prenijeti ispočetka uglavnom nejasno uzbuđenje koje slijedi nakon buđenja. Trenutak je to još jednom uspostavljene komunikacije sa samim sobom, pa tako i univerzumom – makrokozmosom, mikrokozmosom i kozmosom. (Zapamtite da je postojanje čista radost; da su sve patnje kao sjene; one dođu i prođu; ali ima nešto što ostaje.) I dok je Ritoša svoje vizije poput filma materijalizirala u kadrove neopterećene bilo kakvom naracijom, Vedrana Valenčić posvetila se pomnoj konstrukciji simbola proizašlih iz njezina osobnog panteona. Radi se receptu koji još jednom potvrđuje kako svaka tranformacija polazi od nas samih, šireći se na univerzum, i to prema sljedećem modelu: problematizacija – liberacija – purifikacija. U skladu s njime Valečić prezentira, ikonološki složen, triptih. Najprije, ukazuje na problem – demoniziranu civilizaciju (razlog zasigurno leži u strahu) koja živi, ili bolje reći preživljava, po pravilima očito umaklim svakoj intuiciji, ali i razumu (Nuke The Christmas); potom na nužnost poniranja u vlastitu (pod)svijest (Red Elephant In The Room) kako bi se doseglo oslobođenje što možemo poistovjetiti s trenutkom odmicanja od uobičajene, matrističke, zamjedbe; a naposlijetu i pročišćenje (Masterchef Poetry), odnosno mogućnost da, čistog (evoluiranog) tijela, duha i duše, budemo spremni na jedinstvo – na konačan put prema istini. Tako biva uspostaljen kozmički ciklus gurnut u svoju beskonačnu repeticiju. [Igor Gržetić]
Nova pornografija Igora Gržetića u Rijeci
Samostalnom izložbom pod nazivom Rorschach & Nova pornografija publici se u riječkoj Galeriji Juraj Klović predstavlja umjetnik Igor Gržetić. Aktualna izložba nastavlja se na raniji projekt Car Crashes Erotica koji se bavio evolucijom seksualnosti, te istraživanjem Pitanje & evolucija koje se ticalo evolucije čovjeka kao jedinke, dok najnovija izložba zatvara taj ciklus i stvara triptih, a bavi se evolucijom percepcije. Postav izložbe okuplja seriju grafika na kojima umjetnik interpretira slobodne mrlje švicarskog psihijatra Hermanna Rorschacha korištene kao dijagnostičko oruđe s poezijom njemačkog pjesnika, medicinara i parapsihologa Justinusa Kernera, a tome pridružuje grafičku seriju pod nazivom Pornografija na kojima Rorschachove mrlje zamjenjuju naga ljudska tijela. Tu je i fotografski ciklus Schlos nadahnut kritikom projektivne psihologije, niz memorabilija Schwarz und Weiß, te (pseudo)dokumentarac Hälfte koji posjetitelja uvodi u zanimljive životne priče dvojice medicinara. Izložba će biti otvorena do 11. prosinca.
Rorschach & Nova pornografija: katalog
Rorschach & Nova pornografija, Galerija Juraj Klović, Rijeka
Rorschach & Nova pornografija, Galerija Juraj Klović, Rijeka
Rorschach & Nova pornografija, Galerija Juraj Klović, Rijeka
Rorschach & Nova pornografija, Galerija Juraj Klović, Rijeka
Rorschach & Nova pornografija, Galerija Juraj Klović, Rijeka
Rorschach & Nova pornografija, Galerija Juraj Klović, Rijeka
Rorschach & Nova pornografija, Galerija Juraj Klović, Rijeka
Rorschach & Nova pornografija, Galerija Juraj Klović, Rijeka
Rorschach & Nova pornografija, Galerija Juraj Klović, Rijeka
Rorschach & Nova pornografija, Galerija Juraj Klović, Rijeka
Rorschach & Nova pornografija, Galerija Juraj Klović, Rijeka
Rorschach & Nova pornografija, Galerija Juraj Klović, Rijeka
Rorschach & Nova pornografija, Galerija Juraj Klović, Rijeka
Rorschach & Nova pornografija, Galerija Juraj Klović, Rijeka
Rorschach & Nova pornografija [extended.edition]
Rorschach & Nova pornografija, extended.edition
Komunicirajmo baštinu
Povodom obilježavanja 60. godišnjice Pomorskog muzeja Crne Gore u Kotoru, kao nastavak prošle godine započete međunarodne kulturne suradnje, između 22. listopada i 11. studenog, ove godine, u zgradi muzeja, palači Grgurina, bio je postavljen izložbeni projekt Centra za kulturu Grada Krka – Komunicirajmo baštinu. Ova inicijativa objedinjuje četiri različite, ali ipak međusobno povezane, izložbe u čijoj biti nailazimo na igru s tradicijom, iako uz krajnje specifične manifestacije. Različitih generacija i profesija kroz različite medije okupljeni autori stvorili su jedinstven kvadriptih inspiriran motivima krčke povijesne i tradicijske baštine. Vrsni hrvatski brodomaketar Željko Skomeršić predstavio se postavom Ploviti se mora koji objedinjuje dvadesetak maketa među kojima posebno mjesto zauzimaju modeli onih brodova i barki vezanih uz lokalnu maritimnu povijest. Sabina Barbiš i Mario Depicolzuane izložili su zajednički dizajnersko-istraživački projektom Zlatne i srebrne točke – vizualizacija pučke glazbe otoka Krka koji integrira suvremeni jezik vizuelnih komunikacija i tradicijsku baštinu. Isti je baziran na transkripciji jedinstvenog tonskog sustava dvoglasja tjesnih intervala. Saša Lončarić, akademski slikar, akvarelista, ciklusom Vinske tišine, pored svojih akvarela, predstavio se i vinorelom, tehnikom slikanja vinom nastalom na obalama Mediterana krajem 15. i početkom 16. stoljeća. Izložbeno-istraživačkim projektom Rorschach & Nova pornografija Igora Gržetića, koji se oslanja na problem iluzije što ga je aktualizirao Ernst Gombrich, te istraživanja Hermana Rorschacha i Justinusa Kernera, tako je uhvaćena gradacija od potpune posvećenosti tradiciji, preko različitih evaluacija iste, pa sve do predstavljanja individualnosti koja je barem po načelu društvenog testa njezin nastavak, točnije njezina budućnost. Upravo navedeno demonstrira činjenicu kako se baština može različito komunicirati, a bili toga svijesni ili ne, komunikacija (tradicija – umjetnik – tradicija – promatrač) neupitno postoji.
Komunicirajmo baštinu: katalog | uvodni esej | prilog iz crnogorskog Dana
Komunicirajmo baštinu, Kotor
Komunicirajmo baštinu, Kotor
Komunicirajmo baštinu, Kotor
Komunicirajmo baštinu, Kotor
Komunicirajmo baštinu, Kotor
Komunicirajmo baštinu, Kotor
Komunicirajmo baštinu, Kotor
Komunicirajmo baštinu, postav u Pomorskom muzeju Crne Gore u Kotoru
Komunicirajmo baštinu, postav u Pomorskom muzeju Crne Gore u Kotoru
Komunicirajmo baštinu, postav u Pomorskom muzeju Crne Gore u Kotoru
Komunicirajmo baštinu, postav u Pomorskom muzeju Crne Gore u Kotoru
Komunicirajmo baštinu, postav u Pomorskom muzeju Crne Gore u Kotoru
Komunicirajmo baštinu, postav u Pomorskom muzeju Crne Gore u Kotoru
Komunicirajmo baštinu, postav u Pomorskom muzeju Crne Gore u Kotoru
Komunicirajmo baštinu, postav u Pomorskom muzeju Crne Gore u Kotoru
Komunicirajmo baštinu, postav u Pomorskom muzeju Crne Gore u Kotoru
Komunicirajmo baštinu, postav u Pomorskom muzeju Crne Gore u Kotoru
Komunicirajmo baštinu, Gospa od Škarpjela
[X]FEFV održan u riječkom Art kinu Croatia
U svom trećem, iznova izmijenjenom, izdanju Festival eksperimentalnog filma i videa – [X]FEFV, predstavio je recentnu eksperimentalnu filmsku i video art produkciju nadopunjenu ostalim žanrovskim i stilskim hibridima. U odnosu na prethodnu kada se prikazivanje organiziralo na otvorenom (Trg Kamplin, Krk) stvorivši tako specifičan ambijent u srcu starogradske jezgre, ove je godine Festival poprimio kino karakter, održavši se u riječkom Art Kinu Croatia. Uz to, program Festivala mogao se pratiti i na I-KRK-u, inače specijaliziranom programu krčke kabelske televizije. Osim promjene lokacije, uz ovogodišnju smotru vezuje se još jedna novina. Naime, program je bio trodjelan, s time da su jedan dio triptiha činili najkreativniji uratci iz 2010., drugi selekcija iz 2011., a treći, minutažom najznatniji, odabir od stotinjak na natječaj prijavljenih radova, koji pružaju dobar uvid u sve zanimljivije trendove suvremene eksperimentalne filmske i video produkcije. Osim nekolicine domaćih eksperimentalnih filmaša (Andrea Kustić, Unicorn semiotics) ovogodišnji je Festival okupio autore iz Poljske, Velike Britanije, Ukrajne, Njemačke, SAD-a, Irana, Španjolske, Grčke, Rumunjske, Turske, Rusije, Portugala i Belgije. Pored niske vizualnih-audio istraživanja, valja izdvojiti radove koji su obzirom na svoju kvalitetu, odnosno inventivnost u pristupu svim razinama video teksture, te istančan likovni senzibilitet, na prošloj i pretprošloj smotri izdvojeni kao vizualno i konceptualno najpotpuniji. Riječ je o radu Color Invention mladog poljskog autora Piotra Krzymowskog koji u profinjenoj (visokoestetiziranoj) maniri uvodi u metafiziku boje, te Sun-down iranskog autora Hameda Sahihija čija kratka meditecija s prikazom idile na obalama Kaspijskog jezera završava iznenađujućom fantazijom. Pored kratko i srednjemetražne produkcije festivalski je program dopunjen i jednim dugometražnim filmom. Four Roses belgijskog filmaša Krisa De Meestera, prizivajući filmografiju ranog Jarmuscha, predstavlja izvrstan primjer nezavisne kinematografije. Patinirana crno-bijelo, ta nas De Meesterov drama upoznaje s dvanaestero likova zarobljenih u svojim hotelskim sobama i prepuštenim – doslovno ubijanju vremena. Idealna podloga za istraživanje izolacije, interakcije i samog postojanja. Organizaciju i selekciju radova ovogodišnjeg Festivala eksperimetalnog filma i videa potpisuje Kulturno-umjetnički laboratorij, neprofitno udruženje osnovano s ciljem poticanja, promicanja i razvoja nezavisnog kulturno-umjetničkog izražavanja i javnog djelovanja.
[X]FEFV 2012.: program: Andrea Kustić [HR] videom You are of no importance ilustrira urušavanje gotovo svetih principa masovne produkcije (očito izazvane potražanjom) diktirane jedino logikom kapitala. Piotr Krzymowski [PL] radom Color Invention na jedinstven način, sjedinjujući monolog i profinjene apstraktne obrasce, istražuje metafiziku boje. Slow-motion snimka Richarda Webba [VB] Death by Cathode Ray, prati koloristički istančan fosforni bljesak (phosphor flash) uhvaćen na ekranu ugašenog televizora. Jednostavna, i duhovita, video skica Toma Walkera [VB] Kung-fu iznenađuje – headbangingom. Unicorn semiotics [HR] eksperimentom The Diffrence Between Red And Brown, uvažavajući senzibilitet teorije likovnosti, istražuju suptilne kodove skrivene iza različitih boja. Statement1___03 Evgeniya Vaschenka [UKR] dijelom je istrižavanja koje prati korelaciju između vanjskih (nekontroliranih) faktora i unaprijed programiranih algoritama koja se oblikuje pod utjecajem različitih procesa. Unutarnju silu videa tako čine jednostavni (video-audio) elementi čija interakcija proizvodi mnoge harmonične varijacije. Grüner Tisch Siniše Lordana [NJE] poput video igrice, koja s promatračeve stane izmiče kontroliranju, uvodi protagoniste predane jedinstvenoj akciji – natjecanju u bacanju džepnog nožića. Matt Grote [SAD] na trenutak flourescentno crvenim videom VAST upušta se u šetnju malo poznatim sferama mentalnog univerzuma – egzistencijom iza egzistencije – otkrivajući katarzu. Svoju fantaziju Hamed Sahihi [IRN] smješta na obale Kaspijskog jezera, jednom od najdražih odmarališta stanovnika Teherana. Sun-down tako pruža u maglom obojenu idilu – jedinstvo unatoč posvemašnjoj različitosti okupljenih. Jorge Lopez Navarrete [ŠPA] projektom the same conversation, koji okuplja ciklus kratkih video radova, istražuje potencijal kulminacije (napetost) uvijek istog razgovora i njegovog izvjesnog završetka, kojeg u nizu kratkih sekvenci vode različiti sugovornici. Athanasia Leivaditou [GR] videom 1,6 S.M. OF LIFE istražuje odnos/suživot dvaju čovjekovih (ne nužno razdvojenih) identiteta definiranih prostorom: njegovu privatnost nasuprot uronjenosti u posao. Athanasia Leivaditou, potaknuta mišlju o životnom prostoru čije su granice sve češće zidovi ureda, prostrani radni stol pretvara u krevet – jer nekoliko sati sna u borbi s rokovima čine luksuz današnjice. Kiron Hussain [VB] u profinjenoj eksperimentalnoj animaciji Slick Horsing surfa skrivenim strahovima mračne strane svojeg djetinjstva. Liput Przemyslaw [PL] animiranim kolažom VHS istražuje granice vlastitih ilustracija, ali i mogućnosti [teksture] različitih video-medija. Channels Stevea Wisemana [VB] podsjeća nas da živimo matricu – ten forty five pm; this is the world now; move a fin and the world turns; sit in a chair and pictures change. Eksperiment Maxa Hattlera [NJE] rescore 192010 – excerpt: Richter & Ruttmann predstavlja readymade (reciklažu) temeljen(u) na radovima Hansa Richtera (Rhythm 21, 1921.9, Waltera Ruttmanna (Opus IV, 1925.), Slavka Vorkapicha (Abstract Experiment in Kodachrome, 1940. – 1950.) i Ralpha Steinera (Mechanical Principles, 1930.). Krajnje minimalistička računalna 3D animacija Davida O’Reillya [SAD], Please Say Something, donosi update (ili destrukciju) podžanra animiranog filma u kojem su glavni protagonisti mačka i miš, dok se u budućnost smještena radnja vrti oko njihova i nadalje problematičnog odnosa. ABSORBED umjetnice poznate kao color nurse [RUM] mračna je fantazmagorija u čijem se središtu nalazi dječak koji sanjajući oslobađa duh laneta stradalog pred njegovim očima. Životinjska duša najprije egzistira u njegovu umu, zatim se materijalizira i poistovjećuje s dječakom, da bi konačno postala dio kozmičkog jedinstva – u skladu sa zakonima odnosa mikro i makrokozmosa. Koristeći estetiku promidžbenih poruka Emre Onol [TUR] računalnom (baby-vision) animacijom mumu nastoji stvoriti nježunu rodiljsku atmosferu. Jonathan Gille [VB] animacijom In Orbit istražuje fiziku i mistiku univerzuma, bilježeči tranzit planete preko nepoznate zvijezde. Vadim Smakhtin [RUS] kretnjom čestica koje formiraju koncentrične krugove radom Every time I know uspjeva demonstrirati snagu kozmičke energije. Minotaur Daniela Sousa [POR] nova je interpretacija drevnog minojskog mita. U središtu priče sada je Minotaur koji napušten na svome otoku provodi djetinjstvo, a društvo mu prave tek crvena kugla i vlastiti odraz u mnoštvu zrcala s kojim je, kada se prepusti plesu, u savršenom sinkronicitetu. Međutim, na otok nenadano dolaze posjetitelji, koji se ne ponašaju poput Minotaurovih rasplesanih blizanaca, što u njemu izaziva frustraciju i budi istinsku prirodu. Four Roses Krisa De Meestera [BEL] provokativna je drama čiju bit možda najbolje ilustrira citat američkog filozofa Henrya D. Thoreaua: As if you could kill time without injuring eternity.
[X]FEFV 2012.: katalog | letak
Four Roses, Kris De Meester